Nostalgično pretraživanje daleke starorokerske prošlosti nikad nije bila njegova glavna preokupacija i zato je danas potpuno spreman za akciju stadion.
Otkad su planule sve ulaznice za tri predstojeća lipanjska koncerta na domaćem stadionu St James Park u Newcastleu, gdje će ga dočekati ukupno 150 000 gledatelja, plus 75 000 na dosad najvećem londonskom samostalnom nastupu, oduševljeni zemljaci s engleskog sjeveroistoka opet su krenuli u priču da je 30-godišnji Sam Fender njihov Bruce Springsteen.
Kad su ga prvi put zaskočili s tom prejakom i ishitrenom usporedbom pet-šest godina mlađi Fender im je mirno i staloženo odgovorio kako je to totalna glupost – „Springsteen je jedan od najvećih kantautora ikad. Iza njega je 19 albuma, dok sam ja izbacio jedan“. „Western Stars“ bio je Springsteenov tada aktualni devetnaesti album, a Fenderov naveliko hvaljeni LP prvijenac iz 2019. godine zvao se „Hypersonic Missiles“. U njemu je doista bilo puno reminiscencija na klasičnog Springsteena, pogotovo na udarnim singlovima „Hypersonic Missiles“ i „The Borders“, a sviračka pratnja je uključivanjem saksofonista Johnnya Davisa sve više podsjećala na staru postavu E Street Banda.
Heartland rock kantautor iz North Shieldsa pokraj Newcastlea objasnio je kako ga je stariji brat još kao klinca navukao na ploče „Born to Run“ i „Darkness on the Edge of Town“, što će nositi kao prepoznatljivo obilježje kroz cijelu karijeru. Drugi album „Seventeen Going Under“, u ideji i zvuku opet izrazito pro-springsteenovski, najavljen je moćnom autobiografskom naslovnom pjesmom koja je startala kao sleeper hit i poslije nekoliko mjeseci prerasla u jedno od najuspješnijih britanskih rokerskih izdanja ranih dvadesetih.
U proljeće 2023. Fender je bio pozvan na talijansku turneju iz najluđih mladalačkih snova, da odsvira support za Brucea Sprinsteena u Ferrari i Rimu. Plakao je od sreće poslije prvog koncerta. Do kraja tog ljeta definitivno se prešaltao u stadionske UK rokere svirajući londonske masovke ispred The Killersa na stadionu Arsenala i ispred The Rolling Stonesa u Hyde Parku, a između njih dva solo giga na rasprodanom St James Parku. Prije tridesetog rođendana postao je glavni rokerski generacijski glasnogovornik za UK i Irsku, heroj radničke klase i lokalnih pubova, miljenik otočke glazbene kritike i Tik Tok celebrity, pa mu je u dogledno vrijeme preostao samo još jedan pravi izazov.
S trećim studijskim albumom „People Watching“ ambiciozno je krenuo u osvajanje Amerike, gdje je dosad imao ograničen domet. Od desetak Fenderovih britanskih top singlova samo se „Seventeen Going Under“ izvrtio u američkom radijskom eteru, a jedini entry na Billboardovu ljestvicu upisao je gostovanjem kod vermontskog kantautora Noe Kahana u lanjskoj novoj verziji folk rock hita „Homesick“.
U velikoj američkoj avanturi nije ga pratio njegov kućni producent iz North Shieldsa Thom Lewis aka Bramwell Bronte, koji je napravio odličan posao na prva dva albuma, nego je za „People Watching“ dogovoreno snimanje u Los Angelesu u produkciji Adama Granduciela, frontmena The War on Drugs, te prekaljenog studijskog meštra Markusa Dravsa (Arcade Fire, Coldplay, Mumford & Sons).
S njima je došao do izvanrednog albuma koji mu neće promijeniti osnovne karakteristike, iako je dodatno amerikaniziran i malo više ispeglan u studiju. Uvodna naslovna pjesma „People Watching“ očekivano se naslanja na bestseler „Seventeen Going Under“ i još jedanput izvlači u prvi plan Fenderovo umijeće storytellinga.
Prepoznatljiva springstinovska crta ovdje je podebljana ulaskom Adama Granduciela koji se s The War on Drugs nalazi na istom tragu već dvadesetak godina. U prvoj polovici albuma jednako je upečatljiva „Crumbling Empire“ koja priziva sporije pjesme s ploče „Born in USA“. Kroz „Nostalgia’s Lie“ provlači se posve neočekivan, ali dobro odmjeren utjecaj ranog Bryana Adamsa („Summer of ’69“), dok se zimski najavni singlovi „Wild Long Lie“ i „Arm’s Length“ odmah mogu priključiti provjerenim stadionskim koncertnim favoritima.
Druga polovica albuma „People Watching“ otkriva nam ili pojašnjava Fenderovu trajnu fascinaciju engleskim folk rock bendom Lindisfarne koji je ponajbolje albume poput „Fog on Tyne“ objavio početkom 1970-ih, ali u rodnom Newcastleu još uvijek ima status najveće lokalne rock legende. Fender je ranije obradio njegov klasik „Winter Song“, a u programu BBC4 promovirao je dokumentarac „Lindisfarne Geordie Genius: The Alan Hull Story“ posvećen pokojnom lideru kultnog benda.
Neskriveni utjecaj Alana Hulla i Lindisfarne najjači je u pjesmama „Rein Me In“ i „Something Heavy“, a između njih je ubačena „TV Dinner“ kao još jedna napomena da je Sam Fender prije svega kantautor i storyteller originalnog suvremenog izričaja. Nostalgično pretraživanje daleke starorokerske prošlosti nikad nije bila njegova glavna preokupacija i zato je danas potpuno spreman za akciju stadion.
Ocjena: 9/10
(Polydor, 2025)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
