Premijer kaže: ‘To su samo tri riječi iz jedne pjesme.’
Govori, naravno, o pozdravu ‘Za dom spremni’.

Ali kad te tri riječi imaju status pravno zabranjenog simbola u brojnim europskim državama, kad nose povijesnu težinu režima koji je odgovoran za rasne zakone i logore, onda to nisu samo riječi.
To su poruke. I to vrlo jasne.
Marko Perković Thompson pjeva. Njegova publika pjeva s njim. HDZ – nakon dugog flerta – sada ga službeno grli.
Ali iluzorno je vjerovati da Thompson vodi ovu igru.
On je izvođač. Propagandu vode drugi.
Kadrovi hercegovačkog klera već godinama oblikuju narativ u kojem se vjera, domoljublje i identitet sljubljuju u poruke koje uvijek imaju politički potencijal, a rijetko ikad istinsku dubinu.
I sad, kad se na Hipodromu okupilo na stotine tisuća ljudi, sve to izlazi iz simbolike i ulazi u mainstream političke upotrebe.
Pjesma je krenula – s pozdravom.
Nitko od organizatora nije rekao ništa.
Državni vrh je dan kasnije izjavio da smo “svi trebali biti ponosni”.
Premijer je rekao da je poklič “integralni dio Thompsonovog repertoara”.
Istovremeno, Sanja Modrić, novinarka koja se usudila kritizirati atmosferu oko koncerta, zatrpana je stotinama brutalnih poruka: pozivi na silovanje, smrtonosne uvrede, mizoginija, šovinizam, antisrpski otrov, prijetnje i huškanje.
I nitko iz vlasti nije rekao ništa.
A kad predsjednik Sabora brani koncert, ali ne brani napadnutu građanku – to je grijeh propustom.
Ne moraš vikati “Za dom spremni” – dovoljno je da šutiš dok drugi viču.
Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, koja je – sukladno zakonu – osudila upotrebu ustaških simbola i šutnju institucija, odmah je optužena da “ide u politiku”.
Saborski zastupnici nazivaju je “novom zvijezdom ljevice” jer je, pazite sad, obavila svoju dužnost. Znači, kad zakon progovori, oni koji ga ne žele provoditi – optuže ga da se “petlja u politiku”.
To nije slučajni narativ. To je sustavno discipliniranje institucija.
Ako te nije stvorila stranka, nemaš pravo govoriti. A ako se usudiš, etiketirat će te, proglasiti ideologijom i gurnuti izvan okvira.
Europska komisija nije šutjela.
U reakciji na Plenkovićevu izjavu – onu da je koncert nešto na što “svi trebamo biti ponosni”, a pozdrav “integralni dio repertoara” – Komisija je podsjetila Hrvatsku na obvezu sankcioniranja govora mržnje.
Pozvali su se na Okvirnu odluku EU o borbi protiv rasizma i ksenofobije, jasno rekavši da države moraju postupati kad se javno potiče na mržnju ili veličaju ratni zločini.
To više nije stvar dojma.
To je pravna obveza.
Nije problem koncert.
Nije problem Thompson.
Problem je instrumentalizacija emocije.
Problem je kad ti država servira pjesmu kao simbol zajedništva, a ignorira ono što se događa u pozadini: poruke mržnje, prijetnje, vrijeđanja, povijesni revizionizam.
Nije to više pitanje ukusa.
To je pitanje odgovornosti.
I zato nije riječ samo o tri riječi.
Riječ je o tisuću poruka koje dolaze kad država šuti, a rulja viče.
Mišlju. Djelom. I propustom.