S obzirom na sve što se događa oko nas, čini se da je rijetko kad postojalo idealnije vrijeme za punk, barem onaj koji pokušava otvoriti oči, ukazati na sve bolesti društva i učiti nas da budemo ljudi. Takav punk su kao oružje u borbi za bolji svijet koristili The Clash ili na ovim prostorima KUD Idijoti i Goblini, dok su se kod zagrebačke četvorke lomovi i potresi, kako vanjski tako i oni unutarnji, privatni manifestirali jednim od najžešćih im izdanja dosad.

Šank?! zasigurno spada među bendove o kojima sam najviše pisao, zbog čega me stvarno začudila činjenica da se među svim tim tekstovima našla samo jedna recenzija, i to sad već deset godina stare “Naše stvari“. Prilika da to ispravim nije mogla doći u boljem trenutku jer obljetnički album “15“ ulazi u sam vrh njihove diskografije.
S obzirom na sve što se događa oko nas, čini se da je rijetko kad postojalo idealnije vrijeme za punk, barem onaj koji pokušava otvoriti oči, ukazati na sve bolesti društva i učiti nas da budemo ljudi. Takav punk su kao oružje u borbi za bolji svijet koristili The Clash ili na ovim prostorima KUD Idijoti i Goblini, dok su se kod zagrebačke četvorke lomovi i potresi, kako vanjski tako i oni unutarnji, privatni manifestirali jednim od najžešćih im izdanja dosad.
Vrijedi spomenuti i da Šankeri na svakom novom albumu postaju zreliji, što je ovoga puta posebno primjetno u stihovima koji progovaraju iz perspektive nekoga tko polako, ali sigurno svoje mjesto u prvim redovima i na gradskim klupama prepušta drugima, istovremeno pokušavajući shvatiti kada su i zašto stvari otišle kvragu i kolika je naša krivnja u svemu tome (“mi smo propali jer mislili smo bit će bolje/mi smo propali jer smo se nadali“). Kako starimo, ulozi postaju mnogo veći jer sve pogreške, zablude, nepravde i “svakidašnje jadikovke“ ostaju našoj djeci, o čemu govori “Očevi i sinovi“, najjača stvar na albumu (“u tamnom kutu sutra zbog tebe vrijedi živjeti/uz sva teška jutra tebe vrijedi voljeti/da će biti teško to mogu ti obećati/samo jedan zavjet daju očevi i sinovi“).
“Stres“, glazbeno blizak spomenutim Goblinima, bijesna je ispovijest nekoga kome je puknuo film, a s druge strane istog spektra nalazi se “Nosit ćete uzice“ u kojoj Rakić urla da će krivce na kraju ipak stići zaslužena kazna. Nisu izostale ni druge Šankerima omiljene teme poput odrastanja (“jednom mlad, zauvijek star“) i rodnog grada u “Kao Feniks“. Valjalo bi još izdvojiti i “Tišinu“ koju sam doživio kao melankoličnu mlađu sestru pjesme “To je pitanje“ s “Treće runde“.
Glazbeno se, što je i najbolja moguća preporuka, kreću dobro poznatim putevima, ispravno shvaćajući da u punku ima mjesta za bilo koji od njegovih podžanrova, ali i za Mrvina gitarska sola nerijetko na tragu Iron Maidena ili Judas Priesta. Sve to na okupu drži ritam-sekcija, odnosno Dinko Deumić i Bojan Mišćin, bilo da su u pitanju primitivniji “tupa-tupa“ ritmovi ili kompleksniji aranžmani u kojima se sporiji dijelovi izmjenjuju s onima u višim brzinama.
Ovaj album prvotno je svjetlo dana ugledao u obliku, uvjetno rečeno, spota za svih 12 stvari snimljenog na lokaciji ruševina bivše Nacionalne bolnice. Taj video, snimljen u jednom danu kao svojevrsni koncert bez publike, jasno pokazuje da Šank?! i dalje svoju priču pokušava dići na neku novu razinu, ali i da je riječ o materijalu upravo stvorenom za izvedbe uživo. Prigodu za to imat ćemo već večeras, kada će Šankeri 15 godina na sceni proslaviti velikim koncertom u Tvornici. Čini se da će Zagreb opet gorjeti…
Ocjena: 9/10
(Samizdat, 2025.)