Početkom 2020. Šankeri su krenuli s obilježavanjem desete obljetnice rada, na redovnoj bazi izbacujući singlove koje ćemo objedinjene uskoro moći slušati na petom im studijskom izdanju. Sve to trebalo je krajem te godine kulminirati velikim slavljeničkim koncertom koji se, iz svima nam dobro poznatih razloga, dogodio tek u subotu u Boogaloou.
Nakon zaista udarničkog tempa tijekom kojeg su u prvih pet godina izdali četiri albuma i odradili nebrojene svirke diljem bivše Juge, u posljednje ih se vrijeme, čak i prije korone, na pozornici više nije moglo vidjeti toliko često, zbog čega su, barem što se hrvatskih glazbenih portala tiče, prilično pali u drugi plan. Ravno do dna tako je bio jedan od rijetkih koji je uopće najavio koncert, no izostanak medijske podrške nimalo se nije odrazio na posjećenost pošto je klub bio dupkom pun.
Na stage ih ovoga puta nije ‘dopratila’ muzika iz „Smogovaca“, već zvuk sirene koji otvara nedavno objavljeni i bolno aktualni antiratni urlik „Zadnje ljubavno pismo“. Ta pjesma, kao i dosta drugih s nadolazećeg materijala, svirački je puno kompleksnija, uz česte izmjene bržih i sporijih dijelova te velik broj instrumentalnih dionica pa je sve očitije kako su njihovi punk i oi! korijeni postali samo segment bitno šire i raznovrsnije rock’n’roll priče u kojoj se ‘rame uz rame’ tiskaju i heavy metal, ska, balade, indie i utjecaji zagrebačke rock škole od najranijih, tada još punkerski nastrojenih Prljavaca do bendova poput Pipsa.
Neke od novih stvari iz tog razloga nešto sporije ulaze u uho, no čak i studijski mi ne pretjerano interesantne „Šutiš, trpiš, radiš“ i „Kad život…“ u Boogaloou su dobile dodatni šus i zvučale jednako moćno kao stariji ubodi „Naša stvar“, „Metak za kraj“ ili „Ne odustajem“. S druge strane, baš poput svojih prethodnika, i novi album sadrži nekoliko pjesama koje ulaze u gornji dom hrvatskog punka, ponajprije nostalgična „Živjeli“ i fenomenalna „Sami smo si krivi“, brutalna rasturačina koju efektno presijeca lagani refren.
Ostalo je bilo prema očekivanjima, počevši od setliste koja je ravnomjerno pokrila sve albume i sva važna mjesta iz proteklih dvanaest godina. Nisu tako izostale himne tipa „Zagreb gori“, „Crni oblak“ i „Za kvart“, kao ni zborno pjevanje laganica „Kada me pitaš“ i „Vjerojatno ne znaš“, stage diving ili skandiranje Dinamu. Usprkos ponekom ispadanju, bili su vrlo raspoloženi za svirku, na vokalu su se Alenu Rakiću ponovno pridruživali (ili ga zamjenjivali) gitarist Ivan Mrkoci i basist Dinko Deumić koji je otpjevao i „Snobove“, jedan od osobno mi najjačih trenutaka jučerašnjeg koncerta. Prigovore, međutim, vrijedi uputiti nedovoljno snažnom zvuku zbog kojeg sam, u separeu kraj šanka gdje sam stajao, povremeno imao dojam da muziku slušam kroz čepiće za uši.
U konačnici, dobro je da poslije trap budalaština koje redovno rasprodaju klubove, mjesto veličine Boogalooa napuni jedan punk rock bend, iznova nas podsjetivši koliko su dobroga napravili u ovih 10+2 godine. A ako je suditi po novim pjesmama, sljedeća faza Šanka na kraju bi mogla ispasti čak i zanimljivija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
