Dobrano ispunjeni Vintage ponovno je potvrdio da Šank?! sve više postaje bend za šire (rock) mase
Još jedna pobjeda na domaćem terenu, tako bi otprilike glasio najkraći opis koncerta koji je zagrebačka punk četvorka Šank!? u četvrtak održala u Vintage Industrial Baru. Nogometnu metaforu nisam upotrijebio slučajno – svirku je, kao i uvijek na nastupima ovog benda, pratila prava navijačka atmosfera, a nisu izostala ni skandiranja protiv Zdravka Mamića i HNS-a.
S obzirom da koncert nije imao neki određeni povod poput promocije novog albuma ili singla, Šankeri su set-listu koncipirali kao presjek najboljih stvari sa svih dosadašnjih izdanja. Samim time, nismo ostali uskraćeni ni za jednu od bendovih himni, od ranih „Za kvart“ ili „Na šank“ do novijih pjesama poput fantastične „Naša stvar“. Svaku od njih izveli su vratolomno brzo i divljački žestoko, uz stotine pratećih vokala u publici.
Dobrano ispunjeni Vintage ponovno je potvrdio da Šank?! sve više postaje bend za šire (rock) mase – u četvrtak su se jedni uz druge tiskali nogometni navijači, veterani zagrebačkih koncertnih pohoda, pa čak i oni za koje nikada ne biste pomislili da ćete ih sresti na punk svirkama. Razloge za to prvenstveno pronalazimo u tekstovima u kojima se svatko može prepoznati, bilo da pjevaju o odrastanju na ulicama i klupama, zgražaju nad onime u što se pretvara njihov rodni grad ili puni bijesa urlaju protiv socijalne nepravde, političara i svih drugih užasa svakodnevice.
U glazbenom smislu iznenađenja nije bilo: poput lokomotive snažna ritam-sekcija Bojana Mišćina i Dinka Deumića ponovno me podsjetila na neprežaljenog Lemmyja i njegov Motorhead iz cca 1979. godine dok su riffovi Ivana Mrkocija oi! korijenju grupe pridodali i malo Maidenovskog metala. Alen Rakić je, kao i obično, mjesto glavnog vokala povremeno prepuštao ne samo Dinku i Mrvi, već i najnabrijanijima iz publike, dodatno brišući granice između benda i njegovih fanova.
Ono što Šank?! također razdvaja od većine suvremenika jest činjenica da se njihovi koncerti nikako ne svode na iščekivanje tri ili četiri najbolje i najpoznatije stvari, nego podjednako snažnu reakciju izazivaju skoro svakom od svojih pjesama. Očekivano, najveće ludilo pratilo je „Zagreb gori“, skladbu koja ih je već odavno „prerasla“ i zauzela svoje mjesto u „hall of fameu“ hrvatske punk povijesti. Nije izostao ni masovni „sing-along“ pokrenut baladama „Kada me pitaš“ i „Vjerojatno ne znaš“ kojeg je Deumić duhovito komentirao riječima „Jebote, koje Prljavo kazalište“.
Sve u svemu, jako dobrih i kvalitetom sasvim ujednačenih nešto manje od dva sata svirke, nakon kojih im možemo jedino poručiti da je vrijeme za novi album!