Pitanje ‘Gdje povlačiš crtu?’ je prije svega kodni imperativ Sare Renar. Upravo to povlačenje crte između onog što želi i ne želi ocrtava njen umjetnički karakter. Puno puta je odvažno povukla crtu i napravila svojevrsni leap of faith u potpuno nesigurnim vodama, ali upravo to ju je i definiralo kao kompletnu umjetnicu zavidne kvalitete i izričaja što ovaj vinil ‘samo’ i potvrđuje kao krunski dokaz.
A gdje i kad je do sada Sara Renar sve povlačila crtu? Možda je najbolje ukratko rekapitulirati. Prvo značajno povlačenje bilo je nakon debitantskog albuma „Djeca“ iz 2013. koji je mlako bio prihvaćen jer je patio od poznatih manirizama kad se starije i iskusno društvo muzičara angažira oko prvijenca puno mlađe autorice, pa izvedba bude solidna i ništa više od toga, a imati samo jedan u nizu albuma sličnog narativa kao i mnogi drugi pop rock albumi baš i nije neki adut na početku karijere. Već tada je Renar napravila zaokret počevši eksperimentirati s elektroničkim pomagalima kompenzirajući time ovisnost o bendu, istovremeno otvarajući prostor autorskom potencijalu.
EP „Jesen“ i posebice istoimeni singl bili su jasna naznaka kontura Sarinog novog i puno osobnijeg i osebujnijeg izričaja, kao što je paralelno s tim dobrano počela brusiti scensku izražajnost u predstavi Montažstroja „Mali čovjek želi preko crte“, koja je nažalost upravo zbog nerješenih autorskih prava ugašena nakon svega dva izvođenja. No očigledno je, kako i sam naziv sugerira, i Renar tu došla do kristalizacije stavova koji se vječito tiču malog čovjeka i crte razgraničenja između njegove odvažnosti i kukavičluka. Od te predstave i kreće njena bliska povezanost s pjesmom koju je prigrlila kao svoju i koja ju je kasnija dodatno definirala, a to je „Ona se budi“ grupe Šarlo akrobata. Upravo, tu pjesmu koja je označila početak novog vala početkom osamdesetih, jer je ženu i njena osjećanja stavila u drukčiji kontekst od dotadašnjeg, uobičajenog, mačističkog instrumentaliziranja, Renar je transcedentno projicirala i aktualizirala u jednom sasvim drugačijem kontekstu i narativu tri desetljeća kasnije. U njenom slučaju ta pjesma je daleko više od obrade, u izvedbi, još i više. Povući crtu s dokazanim klasikom svakako je hod po rubu provalije. Da postoji iti jedan neuvjerljivi moment u Sarinom izvođenju te pjesme, njena karijera ozbiljne autorice bila bi istog trena okončana.
Posljednji studijski album „Tišina“ donio je opravdanje za prijašnji eksperiment „Jesen“, kao i širu prepoznatljivost i prihvaćenost autoričina izričaja. No Sara nije prestala s povlačenjem crte. S objavljivanjem albuma povukla je najznačajniju – odlučila je živjeti od glazbe i napustiti stalni posao. Do tad je bila već dobro prokušana i suradnja sa Zdeslavom Klarićem čime je funkcionalni bend svela na dvije osobe, no to joj je omogućilo isplativost onog što je najvažnije za glazbenike, a to su nastupi uživo i to diljem regije, tj. Europe gdje je i u najmanjem zakutku s osnovnim razglasom mogla prezentirati svoju viziju uživo i pridobiti i upoznati svakog svog fana bez bojazni da je njena konceptuala pogrešno shvaćena.
Projekt „Gdje povlačiš crtu?“ došao je kao nova nadogradnja točno godinu dana prije objavljivanja ovog albuma, dakle 17. siječnja 2017. na Dan umjetnosti koji je odredio francuski umjetnik Robert Filliou 1963. što su nakon njegove smrti 1987. godine prihvatili brojni umjetnici diljem svijeta proslavljajući njegovu ideju „Vječne mreže“ (La Fete permanente).
Naime, Europska radijska unija u čijem članstvu je i Hrvatski radio tog dana je organizirala neprekinuti radijski prijenos uživo od kojeg je pola sata pripalo Sari Renar koja je izvodila uživo svoj koncept „Gdje povlačiš crtu?“ u zagrebačkom Vintage Industrial Baru. Za tu priliku uz stalnog suradnika Zdeslava Klarića, projekt je okupio i Konrada Mulvaja, starog Sarinog znanca iz Montažstroja, zatim Vedrana Peternela koji je tom prilikom odsvirao niz instrumenata pa čak i pisaću mašinu. Za dijaloški dio projekta bili su zaduženi glumica Dora Lipovčan i Ivan Laić, glazbeničin kolega iz art kolektiva Moskau kojem se ona pridružila prvenstveno kao gitaristica, a sve uz dramaturšku podršku redateljice Nore Krstulović. Isti glazbeni preformans ubrzo je doživo još jedno predstavljanje u zagrebačkom Vinylu, kao i u splitskom Gradskom kazalištu mladih.
Ovo ambijentalno djelo na vinilu je podijeljeno u dva poglavlja; na A strani je „Ti si svoja, Čuvaj svoje pjesme“, a na B „Gdje povlačiš crtu?“. Dakako riječ je o rasklopljenom i ponovno sklopljenom momentumu s albuma „Tišina“ dok se elementi pjesme „Ona se budi“ dramaturški proteže kao lajtmotiv. Ako bi se nešto moglo nazvati albumom toka misli, onda je to sigurno „Gdje povlačiš crtu?“ gdje Sarini stihovi koje naizmjence pored nje izgovaraju i Lipovčan i Laić počesto dolaze kao jeka uskovitlanih misli koje autorica, kao i glazbu premeće, stišava i poglašnjuje po svom unutarnjem ritmu.
Sve je podređeno osnovnoj misli koja se uobličuje u drugom dijelu albuma, a to je: „Pitanje crte je pitanje kompromisa, tj. pitanje granice.“ I ona izranja i nadglasava zvučno-tekstualni kovit, kao da Renar dolazi do temeljne misli za svoj osobni „Sun Tzu“. Kompromisa, dakako, nema. „Gdje povlačiš crtu?“ se tu jasno pozicionira kao glazbeno-kazališni hibrid i što je najvažnije nečekivano dobro korespondira i samo kao audio djelo kad oči nisu zauzete upijanjem detalja njegove izvedbe (obzirom da sam prije godinu dana prisustvovao premijernoj izvedbi).
Opet, tu je i distinkcija od „Tišine“, iako je materijal satkan od njenih stihova i dijelova, dakle, Renar je stalnu mjenu i metamorfozu uzela kao temelj izričaja, tako da iako postoji očita poveznica s njenim prijašnjim radom, ipak je očitije da u ovom slučaju pali mostove iza sebe. „Gdje povlačiš crtu?“ tako je njena posljednja hrabra demonstracija povlačenja iste. Nešto poput linije razgraničenja između umjetnosti i glazbe, između umjetnice i glazbenice.
Na kraju krajeva objavila je album koji ne ostavlja prostora da se s njega bilo što iskoristi kao komercijalni radijski singl. Dakle djelo se može konzumirati ili u cijelosti ili nikako. Uz taj čin povukla je još hrabriju crtu neobnovivši ugovor s diskografom u trenutku kad je njen rad tražen, već je uskočila u nezavisne izdavačke vode. Sada upravo kroči dosad neutabanim glazbenim stazama, posebice za autoricu/pjevačicu na Brdovitom Balkanu, ispisujući tako stranice vlastitog puta na kojem se i dalje kocka na sve ili ništa. Nije to više ni povlačenje crte. Sara Renar ima iza sebe povučenu brazdu umjetničke i egzistencijalne hrabrosti.
Ocjena: 9/10
(Tondak, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
