European Music Incubator tj. eksperimentalni trening program namijenjen glazbenicima u usponu predstavit će se danas u Vinylu i sutra u Pločniku, kako novinarima, tako i publici. U projekt su uključeni i naši umjetnici Kantautorica Sara Renar i Marko Jovanović, pulski je multimedijalni umjetnik, multi-instrumentalist, inače magistar glazbene pedagogije. S njima smo se pobliže upoznali kako funkcioniraju u EMI projektu, a tome će svakako biti i više govora uživo naredna dva dana.
U najavi za EMI se navodi kako trenutno zajedno putujete, učite i razvijate nove poslovne modele izvan tradicionalnih okvira popularne glazbe. Što to konkretno u vašem slučaju znači i možete li navesti neki od modela?
Marko Jovanović: Moja tema je Digital teaching. Obzirom da su se navike učenja ljudi promijenile, važni su interaktivni proizvodi i usluge. Bez obzira na dostupne muzičke gadgete, većina instrukcijskog materijala u muzičkoj edukaciji je jednosmjerna; daje sadržaj bez povratne informacije te nedostaje prilagodba pojedinom individualcu i njegovim potrebama.
Sara Renar: Meni se čini da sam dosta dobro intuitivno plovila divljim muzičkim vodama, a projekt i iskustva EMI, nezgodne li kratice! (smijeh), su samo potvrdili te moje sumnje.
Možete li opisati svoje pilot projekte?
Sara Renar: Još je rano, uostalom moji mentori nas čekaju na radionici u Nantesu u prosincu. Ali uvodne rasprave su bile žustre i ideje frcaju.
Marko Jovanović: Moj mentor je Kristo Kao, jedan od kreatora platforme koja od 2007. radi na principu interaktivnog podučavanja učenika. U suradnji s njime pokušavam takav model učenja približiti našim učenicima. Digitalna pismenost je u Hrvatskoj još uvijek na niskom nivou.
Kakva iskustva nosite iz Talina kao grada iz jedne tranzicijske zemlje i Liverpoola kao grada iz kojeg su krenuli Beatlesi?
Sara Renar: Priča o Estoniji je gotovo nevjerojatna. Svega ih je dva milijuna, bili su pod SSSR-om, dakle režimom neusporedivo opresivnijim od onog kojeg smo mi iskusili, klima je strahovito hladna i zimi gotovo da nema sunca, vrlo ograničene sorte voća i povrća uopće tamo uspijevaju – dakle krenuli su iz daleko goreg mraka od nas, a uspjeli su napraviti nevjerojatan boom sa IT sektorom i stvoriti jednu zaista ugodnu, ekonomski stabilnu i birokratski sređenu zemlju. Kada smo im Marko i ja pričali aktualne priče o političkom i inom kaosu u RH stvorili smo dojam da su oni prerasli te demokratske dječje bolesti još tamo negdje devedesetih. U Liverpoolu smo bili vrlo kratko, ali dovoljno da uočim strahovite socijalne razlike unutar stanovništva. Mogućnosti su velike – ali samo ako imaš dobru startnu poziciju. Priča je znatno drugačija ako nisi bijel i bogat.
Marko Jovanović: Talin je zanimljiv grad, koji je tranziciju uspješno savladao. Napredak se vidi te su ljudi slobodni u stvaranju i novi načini mišljenja su dobrodošli. Tamo sam osjećao da grad diše glazbom. Liverpool sam pak doživio kao grad u kojem je muzičarima puno lakše ostvariti uspjeh i egzistenciju.
Zajedno s vama su u projektu Natalie McCool iz Velike Britanije, Tomaso Rolando iz Italije, The Unlikely Boy iz Francuske i Argo Vals iz Estonije. Kako se ‘kliknuli’ s njima i koliko vama pomaže razmjena međunarodnih glazbenih iskustava?
Marko Jovanović: Odlično. Ekipa je super, dijelimo slična iskustva i dobro se razumijemo. Glazba connecting people.
Sara Renar: Pojedini lokalni kontekst se naravno razlikuje – primjerice Francuska ima sve razvijeniji institucionalni sustav potpore mladim glazbenicima, u Velikoj Britaniji je strahovito razvijen sustav marketinga i promocije (međutim sve manje klupskih svirki!), scena u Italiji i Estoniji me se zasad čini vrlo usporediva sa našim stanjem stvari. Nisam tu iluziju imala ni prije, ali svakako je naše druženje meni razbilo ikakav tračak misli da je na Zapadu sa velim “Z” lagodnije i lakše raditi glazbu. Realno u Hrvatskoj se za svirku svugdje pored honorara (kakav je da je) podrazumijeva smještaj i topli obrok, što je već više od dobrog dijela venue-a u Europi. Svi mi sudionici projekta smo u sličnim fazama svoje karijere, i na kraju dana se suočavamo sa istim problemima i izazovima, i to je zapravo utješno.
Na kraju krajeve, jeste li se i vas dvoje međusobno poznavali prije EMI-ija i bili upoznati s osobnim radom?
Sara Renar: Moram priznati da nisam bila upoznata sa Markovim radom, “guglala” sam kad su objavili popis sudionika projekta.
Marko Jovanović: I ja sam se sa Sarom i njezinim radom upoznao sam se tek na EMI-ju.
Obzirom da u dobroj mjeri riječ o edukativnom projektu, vjerojatno ste kroz stjecanje novih znanja i saznanja shvatili da ste možda nešto radili krivo u vašim karijerama. Neću pitati, konkretno što, no zbog saznanja i educiranja drugih glazbenika na sceni što bi izdvojili kao područje u kojem glazbenici najčešće rade greške?
Sara Renar: Mislim da sam imala i sreće i pameti da izbjegnem velike greške. Konkretno u mom slučaju smo moj menadžer Šime Barbarić (Street Pulse) i ja napravili priličnu revoluciju u tri i pol godine otkako surađujemo: oboje smo dali otkaze na našim dnevnim poslovima, ja prilično uspješno samo od glazbe živim od proljeća 2015. a Šime je u međuvremenu preuzeo booking izvođača kao što su TBF, Fogsellers, Juston’s Johnson, Porto Morto… Formula je jednostavna: slijediti svoj unutarnji radar (da ne kažem “srce”) i puno raditi. Svirala sam preko 250 koncerata u posljednje tri godine – tako smo stvorili čvrstu regionalnu fan bazu. Ekipa iz kninskog kluba A3 mi je nedavno došla na koncert u Berlinu! Dakle, u smislu formirajući postepeno cijenu, ali i balansirajući istu obzirom na kontekst pojedine svirke. Ali živjeti od glazbe znači i pažljivo birati, da ne kažem “manipulirati”, dostupne medije, paziti koja se sponzorstva i suradnje prihvaćaju i generalno često govoriti “NE”. Ne bih ništa mijenjala od svojih poteza, ali svakako bih više pazila što, kome i za koga potpisujem. A za kako biti i lud i emotivan i hrabar i odlučan, a pritom ne izgubiti sebe nema jednoznačnog odgovora. Zato postoje pjesme.
Marko Jovanović: Moj osobni nedostatak je bila neupućenost u važnost promocije kroz platforme poput Spotify-ja, koji je još uvijek nedostupan u Hrvatskoj. Smatram da je problem što je teško doći do pravih informacija, te općenito loša informiranost o mogućnostima za glazbenike.
Na koncu, što smatrate najvećim benefitom EMI-ija?
Sara Renar: Vidjeti i čuti iskustva iz prve ruke, te nešto što se korprativnim jezikom naziva “socijalni kapital”. Poznanstva i prijateljstva sa kolegama muzičarima iz cijele Europe su neprocjenjiva. Svaki put se sa naših susreta vratim doma puna informacija, ideja i dodatnog radnog elana.
Marko Jovanović: Također smatram upoznavanje novih ljudi i dijeljenje iskustva najvećim benefitom. Zahvalan sam što sam kroz EMI upoznat s drugim modelima i pristupima u podučavanju glazbe. Također, informirani smo o novim načinima s kojim se muzika distribuira, gdje sva prava na autorsku glazbu ostaju glazbeniku.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
