Ovogodišnje Ljeto u MSU sinoć je nastupom zatvorila Sara Renar u jednom sasvim osvježenom izdanju.
Obrise onog što će kasnije postati koncept nastupa koji prate recentni album „Šuti i pjevaj“ gledao sam na krajem kolovoza 2020. na manifestaciji Art Zagreb koja se tada održavala u Tehničkom muzeju. Bila je to prvo pandemijsko ljeto kad nije bilo ni cjepiva, ni neke prevelike nade u brzi pozitivni ishod. Dani tmurne realnosti i nekakvih pokušaja da koncerti koliko-toliko idu u uvjetima socijalne distance. Bio je to prilično tmuran nastup Sare Renar koji je još više pojačavao društveni distopijski moment. Koncertne promocije albuma sam nakon toga propustio, jer općenito premalo koncerata nije bio problem pokriti u situaciji kad svi novinari u redakciji očekuju doslovce bilo što kako bi došli na red da vide nešto uživo.
Sara je od tada uspjela u djelo sprovesti i kazališnu turneju pored niza, uvjetno kazano, redovnih nastupa manjeg intenziteta u uvjetima brojnih ograničenja javnozdravstvenog karaktera. No cijela poanta je da su prošle skoro dvije godine od njenog posljednjeg značajnijeg nastupa kojem sam prisustvovao. Nisam pratio kako je „Šuti i pjevaj“ koncepcija evoluirala, pa je nastup ispred Muzeja suvremene umjetnosti sinoć bio pravo ugodno iznenađenje, u smislu da sam prisustvovao koncertu na kojem je Sara Renar (ponovno) izmislila sebe i to u najboljem izdanju dosad u njenoj karijeri.
Novost (bar za mene, obzirom na spomenute okolnosti), bila je da Zdeslav Klarić više nije član sastava, već multiinstrumentalističku zvučnu sliku sada drži Dimitrije Simović i to nosi puno više izazova u smislu da glazbena eklektika posjeduje supotpis čovjeka iz grupa Igralom i Dimitrije Dimitrijević – čitaj: puno više ritma, daleko manje komornosti. Zahvaljujući tome Sara Renar bila je puno slobodnija na pozornici, puno više komunicirala prema publici, i dakako plesala.
Jest da ona ispred sebe u dobrom dijelu koncerta ima konzolu načičkanom raznim elektroničkim spravama i efektima, ali kao i da se istovremeno želi oteti boravku pred njom, kao da osjeća da je to neka vrsta barijere između nje i publike. ‘Nova’ Sara Renar, za razliku od ‘stare’ Sare Renar više ne traži zonu sigurnosti iza brda sprava i kablova, te kao da osjeća da scenski nastup mora ići korak dalje tj. posljedično treba biti scenski u svakom pogledu. Nekako, očekujem da je to sljedeći korak za iskušavanje novih scenarija, bar kad je riječ o pozornicama po kojima se može normalnije kretati i gdje Sara kao frontwoman može i treba zauzeti tu frontu.
Od samog početka je to bio koncert pumpajućeg ritma – situacije u kojoj angažirani tekstovi puno fluidnije dolaze do publike i dojam kao da je prvenstveno album „Šuti i pjevaj“ pronašao neki svoj srednji put između snimljenog i remiksiranog. Jer nije tajna da spomenuti album nije donio veliki skok u popularnosti Sari Renar, ali joj je otvorio prostor konceptualnoj izgradnji, osmišljavanju i poboljšavanju njegove izvedbe uživo.
Uspjeh bi možda čak ukočio Saru Renar na putu do nove transformacije, a nakon sinoć odgledano i odslušanog, upravo joj je ta transformacija glavni kreativni atribut i adut, a ne puko izvođenje nečeg snimljenog prije dvije godine. I naravno ne smije se iz vida ispuštati otegotna okolnost pandemije koja je potpuno sve preokrenula i mnogima pomrsila pozicije i narative, pa tako i Renar.
Nekako tako i doživljavam „Šuti i pjevaj“. Trebao je to biti album za prilike iz 2019. i 2020. gdje jedna korona nije bila nikome ni u primislima. Dakle, angažirani album, jedan od rijetkih u našoj diskografskoj povijesti koji je tako hrabro i bez fige u džepu tražio put do osnaživanja ženske emancipacije u društvu – jer obzirom na civilizacijske dosege upravo ovog društva koje kao da je posljednju dekadu u ubrzanom procesu deevolucije, jasno je da osnaživanje ženske emancipacije ne bi smjelo nikada prestati.
Iskoračila je Sara Renar tako na nimalo ugodan teren u ambijentu suženih percepcija i vjekovne zatucanosti koja prepoznaje uglavnom svega dva lica žene – ono kurve ili ono svetice. Pametna žena i još uz to ona koja zna i dići glas je nešto od čega strepi Balkan, time i Hrvatska kao neraskidivo mentalno vezana za njega koliko god peglala imidž da nije tako. Strepi se, jer takve žene mnogi ne mogu strpati u pojednostavljene društvene obrasce. Uglavnom, sve te procese je pojava korone vratila na neke starije pozicije, a društvo se počelo antagonizirati po nekim sasvim drugim obrascima, od odnosa prema cijepljenju pa nadalje.
No da ne duljim po općepoznatom, „Šuti i pjevaj“ sinoć je dobio i komponentu „pleši“. I to je sada sasvim jedna druga i moćnija priča. Nije bio krcat auditorij ispred MSU-a, ali je, ako ćemo o zagrebačkoj publici, putovanje do klimaksa i sam klimaks na koncertu Sare Renar nikad nije bio egzaktniji. Mogli ste biti ‘padobranac’ iz neke sasvim druge priče, bez da poznajete Sarin opus, ali biste znali da pred sobom imate glazbenu izvrsnost koju bi negdje zapadnije morali platiti daleko više.
Kao gost je zasvirao i Marko Lucijan Hraščanec, također na nekoliko instrumenata, iako je saksofonom postigao sinoć možda najbolji efekt, što je donijelo i nekako nužnu gradacijsku kompleksnost koju je prvenstveno Simović znao dobro iskoristiti, tj. kao da je jedva čekao da organski instrumenti izađu u prvi plan.
„Držali smo se za ruke“ i „Kapital“ su posebno moćno odjeknule i nekako prelomile trenutak spoznaje da jedan koncert može gurati i plesne klupske beatove, ali i voziti po ivici u stilu angažiranih rock narativa. Pjesmu „Hana je već dugo budna“ Sara nije ni trebala najaviti da bi bila prepoznata i dobro dočekana već s prvim taktovima, dok je „Medeja“ (vjerojatno opet) bio dokaz da je da je njen hipnotički gitarski riff jedan od najvažnijih koji se dogodio u posljednje vrijeme u Hrvatskoj.
Nadalje, što god mislili o Sari Renar nedvojbeno je da je ona na prvoj crti onih koji se bore da lik i djelo Ante Perkovića ne padne u zaborav, jer njegovi „Rokenrol snovi“ su na bisu i Sarina pjesma. Ona je izvodi srčanim respektom, onako kako izvodi i svoje pjesme. Hrabrost preslagivanja aranžmana dokazuje i s „Ona se budi“ Šarla akrobate, jer iskreno se ne mogu se sjetiti tko je ikada napustio čvrste Kojine reggae aranžmanske okvire te pjesme i odveo je nekud drugdje. A Sara je „Ona se budi“ ‘odvela u Bristol i potpuno osvježila narative te pjesme koja je u srži toliko dobra da može pretrpjeti i trip-hop izlet. To je izvuklo samo jedan zaključak, a to je da sinoć u oduševljavajućoj završnici nismo bili taoci dešperatnog drljanja po novovalnom klasiku, već svjedoci uspješne umjetničke nadogradnje jedne autohtone domaće umjetnice.
Uz sve, Vedran Peternel je radio čuda za miks pultom kad je riječ o kvaliteti i prezentnosti zvuka. To je u cijelosti bio koncert prožet ritmom, jasnim porukama i kreativnom odvažnošću. Onaj koji intrigira i krijepi, a ne umara. Prije dvije godine je Sara Renar svoje nastupe odvela u smjeru komornog teatra. Povratak ritmu, kakav je prezentirala sinoć, osim što je gotovo pa bio nužan, također diše u nekom svom narativu u kojem ste stalno na ‘klackalici’ u razmišljanju je li to elektronika susrela punk ili je punk otkrio neka druga sredstva. Vrata novog poglavlja sinoć su tako bila otvorena pred zdanjem Muzeja suvremene umjetnosti. Torta ovogodišnjeg Ljeta u MSU-u nije mogla dobiti bolju trešnju na vrhu u svom finalu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
