Novi studijski album nameće se kao jedno od najzanimljivijih kantautorskih ostvarenja ovogodišnje domaće produkcije.
Sara Renar je prije dvije godine EP-ijem „Jesen“ obznanila novi smjer u svom autorskom radu, ne samo u smislu da se počela sve više oslanjati na loopove i elekronske naprave, već se otisnula u smjeru istinske potrage u nutrinu svog kreativnog bivstva, odmaknuvši se tako od svega što se moglo čuti na njenom (klasičnom bendovskom) prvijencu „Djeca“.
Upravo je taj potez bio krucijalan, onaj koji ju je izdvojio od brojnih koji srednjestrujaštvom pokušavaju ozbiljnije debitirati. Ako je „Jesen“ bio prvi korak ispipavanja terena, „Tišina“ je čvrsto stajanje na uporištu glazbene kreativnosti. Na „Tišini“ je također angažirala druge glazbenike (Konrad Mulvaj, Zdeslav Klarić, Luka Geček i Anže Kristian), ali na način da joj kompletno otvaraju prostor autorstvu. Ne samo da je riječ o zahtjevnom konceptu koji je uspješno zaokružen, već i otvoreni eksperimentalni karakter djela posjeduje i snažan airplay, da ne kažem, pop potencijal.
Malo treba pojasniti Sarinu kreativnost, jer je ona netipična, time i unikatna jer spaja dvije pomalo oprečne stvari kad je glazba u pitanju. Koliko je to u inspirativnom dosegu otvaranja tema koje nude i neka filozofska pitanja o bitku i smislenosti onog što nas okružuje, Sara Renar, koja je inače diplomirala arhitekturu, kao da to arhitektonsko znanje implementira u aranžmane igrajući se cjelinama, spajajući ritmove i raspoloženja kao da radi neko novo maštovito urbano prostorno uređenje potpuno oslobođeno dosadnih ziheraških malograđanskih rješenja iz kojih je jedino što je uvijek razvidno da su dosadna frigidna rješenja bez imalo strasti i volje u sebi. Ako je zvuk nešto što također oblikuje neki prostor, Renar unosi čak pomalo revolucionarna rješenja iz kojih je upravo razvidna strast i hrabrost u aranžmanima; ne štedi bas frekvencije, dapače album „Tišina“ kotrlja tutnjajuće dijelove u maniri najkvalitetnijeg dubstepa, kad se u zvučnoj slici pojavi električna gitara ona je glasna i saftna, gotovo isklesana na distorzičnom pijedestalu za kakvim običnu uzišu metalci, kao što i u world music zbornih vokalna odzvanjaju neke melodije i napjevi koji bi tako lako mogli pripisati Ladaricama.
U samoj lirici pak ne postoje elementi tipičnog ženskog sužanjstva koji je obično okidač za niske muško-šovinističke strasti. Nije Renar kurva-majka-svetica, već misaono biće željno probijanja okvira tog pogubnog stereotipa. Nema na albumu muškarca koji joj razdire srce ili čini ljubomornom, nema afektacija i kalkulacija. Umjesto toga tu je intima i tišina kao suprotnost društvene buke, a time i veći izazov kako tu tišinu dočarati glazbom, nekad harmonijom, nekad neočekivanim udarima koji skreću tok misli. A jedino u tišini dolaze misli o dvoličnosti društvenog života premazanog brojnim nijansama laži, jedino u tišini se dolazi do misli kako je samo vjetar usamljeniji od nas, jedino u tišini osoba može sebi dati savjet kroz pjesmu, zaštititi svoju krhkost i razmisliti o tome koji dio sebe uvijek zadržati samo za sebe, ili kako je Renar to definirala kroz „Gdje povlačiš crtu“, pjesmu koja ujedno i zatvara album.
„Tišina“ je emancipacijski album buđenja, album koji donosi sklad i podršku, nipošto zbrku. „Tišina“ kao da je izdanak misli pjesme „Ona se budi“ Šarla akrobate, prve rock pjesme na području ex Yu koja je bila oslobođena seksizma i nosila jednu sasvim drugačiju (naprednu) poruku. Stoga ni ne čudi što ju je na promociji albuma u Vinylu Renar prigrlila kao svoju (iako se spomenuta ne nalazi na ovom albumu). No uživo je ponuđena kao svojevrsni ključ razumijevanja. Prigrlila je uspješno Sara i Ujevićevu „Notturno“ kao svoju, uklopivši je u drugu polovicu albuma kao snažni lirski moment naše prolaznosti u carstvu tišine protiv kojeg se tako grčevito borimo bukom i žamorom koji proizvodimo. Njena uglazbljena verzija pjesme „Notturno“ neraskidivo je poglavlje ovog albuma, nipošto ambiciozni pothvat bez pokrića i smisla.
Za kraj treba spomenuti još jedan značajan moment ovog albuma. „Tišina“ je i svojevrsna inicijaciju u tišinu i preusmjeravanje misli na njeno djelovanje na nas same. Nakon što se album odsluša, potrebno je malo uroniti u osobnu tišinu. Koliko je djelotvorna, toliko je utješna i isjeljujuća.
Ocjena: 9/10
(Aquarius Records, 2016.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
