Razgovor s autorom multimedijskog filmskog projekta ‘Vrijeme u srcu Bosne’ koji je nagrađen odlukom žirija Hrvatskog novinarskog društva.
Ratne noći tog 16. siječnja 1994. snimatelj Associated Pressa Saša Kralj snimio je fotografiju mladog vojnika Armije BiH negdje na linije fronte između Tuzle i Sarajeva. Sunčanog jutra 16. siječnja 2014. Saša Kralj pronašao je Rasima točno tamo gdje ga je prije dvadeset godina zadnji put vidio i fotografirao.
Tako je nastao eksperimentalni film “Vrijeme u srcu Bosne”, 13-minutni uradak Saše Kralja koji je jučer dobio nagradu Hrvatskog novinarskog društva u kategoriji “Multimedija”.
– Mnogi su, poput mene, u ratu snimali bezimene ljude, jer mediji pate od takvih priča. Iskoriste ih za jednodnevnu priču i onda ti ljudi nestanu, ne zna im se ni ime ni sudbina. Mene je to cijelo vrijeme kopkalo i htio sam potražiti nekoga od tih ljudi koje sam snimio. Bilo mi je neobično drago kada sam saznao za Rasima, kad sam mu doznao ime i gdje živi – objašnjavao nam je Saša Kralj svoje motive.
Samouki zagrebački snimatelj u filmu je samo natuknuo da mu je Rasim na neki način spasio život, a to je saznao tek kasnije. Ni tijekom ovog intervju nije htio biti detaljniji od toga: – Poslije sam saznao da mi je Rasim ustvari pomogao u jednom neizvjesnom trenutku u tom kaosu rata u Bosni. Zato sam imao jaku potrebu da ga nađem, jer ipak dijelimo taj nekakav sudbinski trenutak.
Film je premijerno objavljen na portalu Autograph.hr, a Saša nam objašnjava zašto se radi o multimedijskom projektu. – Zbog integracije videa, fotografije, teksta i zvuka u jednu cjelinu. Takvu koncepciju primijenuo je slavni eksperimentalni film “La Jetée” početkom šezdesetih, koji je kasnije poslužio i kao osnovna ideja za blockbuster “12 majmuna”. Dakle, od tada već postoji ideja umetanja fotografije u pomični medij, koja se danas u doba interneta i novih medija, odnosno sveopće demokratizacije snimateljskih alata, može koristiti na neslućene načine. Bit je izvući najjači psihološki efekt iz svakog tog medija; slike, videa, zvuka… – tvrdi Kralj.
– Pri montaži filma ‘Vrijeme u srce Bosne’ prošao sam proces učenja, da vidim što se sve takvim mulutimedijskim pristupom može učiniti. Sad već snimam novi film, o Rasimovoj kćeri koja je članica Fudbalskog kluba Sarajevo. Kroz njezinu ću priču prikazati ženski nogomet u Bosni – otkriva Saša.
Film Saše Kralja ‘Vrijeme u srcu Bosne’:
Saša Kralj tvrdi da se kamere uhvatio kako bi imao dobar izgovor za lutanje. – Ja sam nomad, ta me riječ možda najbolje opisuje – reći će. Lutanje ga je odvelo u južnu Kinu gdje je dvije godine živio i predavao foto-žurnalistiku. Istim se poslom potom bavio i u Iraku. – Do Kine sam došao na preporuku nekijh mojim poznanika iz novinarske struke, isto tako i u Irak, gdje sam predavao na jednom američkom sveučilištu. U međuvremenu sam radio za brojne nevladine organizacije, a završio sam i školi akupresure, kineskog umijeća samoiscjeljenja, čime se pokušavam što više baviti, koliko mi vrijeme dozvoljava – kaže.
Dogodio se Kralju i trenutak u životu kada je sve, kako kaže izgubilo smisao. – Kao reporter sam radio svugdje, radio sam teške socijalne priče, prošao ratove, zatim snimao političare koji izrabljuju narod, pratio sport koji je zbog količine novca postao degutantan, pa onda i taj umišljeni jet-set…
Pa je odlučio čuvati koze. – Da. Zapitao sam se što čovjeku ustvari treba i zaključio – samo krov nad glavom i da nešto ima za pojesti i popiti. Moj prijatelj Zoran je na otoku Prviću kod Šibeniku kupio nekoliko koza i dvije godine bavio sam se s njima. Bila je to jedna sasvim drugačija životna perspektiva; medijacija, povratak, prirodi, zen filozofija, kontemplacija… od svega pomalo. Bila je to najbolja odluka u mom životu – tvrdi Saša Kralj, koji je trenutačno okupiran otvaranjem galerije u Zagrebu u kojoj misli okupljati mlade umjetnike i ponuditi im prostor za djelovanje.
Tekst objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr