Nezahvalno je nagađati što nam donosi budućnost, posebno kada pričamo o muzici, no s priličnom sigurnošću možemo pretpostaviti da se u okvirima hrvatske i regionalne glazbene scene više neće pojaviti lik kao što je bio Ivica Čuljak alias Kečer II alias Satan Panonski.
Ne samo zbog autodestruktivnih koncertnih nastupa, životne priče kakvu bi teško osmislio i najkreativniji filmski scenarist te nikad do kraja razjašnjene pogibije – Satan Panonski i tri desetljeća poslije smrti ne prestaje intrigirati i fascinirati pa su u međuvremenu o njemu pisali portali svih mogućih predznaka i profila, fokusirajući se bilo na ono ‘kontroverzno i šokantno’ u slučaju mainstream medija ili na sudjelovanje u ratu kod onih internetskih publikacija i komentatora kojima je taj podatak mnogo važniji od bilo čega što je otpjevao ili napisao. Čak se i Goran Bare u posljednje vrijeme teško uspijeva othrvati potrebi da u raznim podcastima i sličnim neformalnim razgovorima krene trabunjati o seksualnim sklonostima i karakteru svog nekadašnjeg prijatelja, najčešće u negativnom kontekstu. I u punk okvirima Kečer je bio nešto sasvim originalno i drugačije; ne mogu zamisliti niti jedne druge sljedbenike velike troakordne rock revolucije koji bi u svojem repertoaru pronašli mjesta za „Beduina“ ili „Pokolj“ u kojem bismo ga gotovo mogli proglasiti slam-pjesnikom.
Novi povod za reevaluaciju opusa Satana Panonskog stigao nam je ovih dana u obliku studiozno pripremanog reizdanja „Nuklearnih olimpijskih igara“ za koje je zaslužno pet labela: Guranje s litice, Ill In The Head, No profit Recordings, Cryptic Grind i Slušaj najglasnije Zdenka Franjića za kojeg je izvorno i izdavao. Samim time, ovaj će se tekst fokusirati na segment njegove biografije kojega se u nebrojenim, najčešće petparačkim analizama rijetko, a i tada samo usputno spominje. Riječ je, dakako, o glazbi, jedinom dijelu ove naše priče kojem prijeti da potone u zaborav, usprkos nekim hvalevrijednim projektima poput dva „Tribute to Satan Panonski“ albuma koji ipak nisu dobacili dalje od recenzija na specijaliziranim glazbenim portalima.
Između kasetnog izdanja „Ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj“ i ploče kojom se ovdje bavimo prošlo je tek godinu dana, ali razlike su bile itekako primjetne već u uvodnoj pjesmi „Hard Blood Shock“ koja u sjećanje doziva prvu punk generaciju, pogotovo Sex Pistolse. Dotadašnje prateće muzičare, inače članove Majki (bubnjar Korozija i basistički dvojac Bare i Kilmister), na Satanovom vinilnom debiju zamijenili su budući Kojot Mario Anušić i Danijel Brdar, no najveću promjenu predstavljalo je uvođenje električne gitare koja je zvuk grupe učinila nešto ortodoksnijim. Brdar, kasnije predvodnik grupe Mlinski kamen, a danas angažiran u Sleepyheadsima, svojim ih je garage rock rifovima odmaknuo od izvornog, neodoljivo sumanutog hibrida žešćih sfera punka, uznemirujuće slam poezije i nekakve parodije “novokomponovane narodne muzike”.
Upravo kroz prizmu najvećeg mu ‘hita’, legendarnog „Lepog Marija“, najlakše je napraviti distinkciju između dvije postave Ivičinog benda – u rukama ekipe iz Majki ta je starim narodnjakom Vere Matović inspirirana stvar imala gotovo pa folk ritam i potmulu tutnjavu basa, dok verzija s „Nuklearnih olimpijskih igara“ djeluje čak i hitoidno, ponajviše zahvaljujući reggae istrzanim akordima na gitari bez distorzije. Općenito, ovaj album moguće je podijeliti u tri cjeline; skladbe tipa „DM“, „Odrežite sise“ ili „Slavica“ relativno su tipičan HC ili punk’n’roll, „Trpi kurvo“ ili „Čaj od maka“ započeli su spajanje punka i turbo-folka koje je ubrzo kao Hali Gali Halid nastavio Bare i koje je još i danas moguće prepoznati kod Brkova, dok su zadnji djelić mozaika bile Satanove recitacije (npr. „Dječakova pjesma“ i „Pokolj“) čiji je emotivni udar bio i najsnažniji jer je dao naslutiti kako se iza svog kaosa i potrebe za provokacijom skrivala duboka bol.
Također, „Nuklearne olimpijske igre“ ispravno je smatrati i presjekom čitave Kečerove karijere pošto među ovih dvadeset i četiri pjesme ima i nekih napisanih 1980., 1981. ili 1984. godine kada je još bio pjevač grupe Pogreb X. Uz nove verzije underground klasika „Iza zida“ i „Oči u magli“, pri čemu je ovoj drugoj u odnosu na ranije izvedbe dodao i povik ‘UDBA’, na ploči su se našle i „Tiho/bajka“, čiji lagani uvod prerasta u jednu od njegovih najbrutalnijih rasturačina, te „Hard Blood Shock“, sudeći po stihovima “autodestruction is eruption, it will destroy all my enemies/my victory is toxicant blood, it gives me necessary peace” svojevrsna autobiografija, zbog čega je šteta što je otpjevana na engleskom.
Izdvojio bih i „Sexualni distonalitet“, jednu od glazbeno najinteresantnijih mu pjesama, kao i „Pionire malene“ koji nas uvode u, uvjetno rečeno, politizirani ogranak njegove poetike. Satanovi su se tekstovi, baš kao i njegova glazba, kretali u više podjednako zastupljenih smjerova – „Lepi Mario“ bio je zajebancija čija je vulgarnost garantirala prođu kod šireg slušateljstva, posebno onog mlađe dobi, „Pioniri maleni“, „Misli li istok“, „Advokat“ i „DM“ ljutito su premda prilično precizno secirali promašaje i anomalije odumirućeg sistema, a „Odrežite sise“, „Trpi kurvo“ i „Dragi sine moj“ predstavljale su bizaran križanac tematike bliske tada popularnim niskobudžetnim slasher hororima i seksualnih devijacija nalik na one iz Pasolinijevog „Salo ili 120 dana Sodome“.
Ivica Čuljak većinu ovih pjesama pisao je u psihijatrijskoj ustanovi u kojoj je završio nakon što je 1981. godine, braneći brata, nožem ubio čovjeka. Upravo u tom činu i popratnoj grižnji savjesti su autori poput Milorada Milinkovića, redatelja jedinog dokumentarca o Satanu Panonskom, pronalazili objašnjenje i podsvjesnu motivaciju za nemilosrdno samoozljeđivanje na koncertima. Bilo tako ili ne, to mu je “kasapljenje” donijelo i najbolji mogući PR pa je postao i ostao neusporedivo poznatiji od svojih suvremenika, posebno onih izvan srednjestrujaških okvira. S druge strane, danas ga većina po tome ponajviše i pamti, što daje dodatnu vrijednost „Nuklearnim olimpijskim igrama“ jer ga pokazuje prvenstveno kao muzičara, dok je za sve ono ostalo preporučljivo nabaviti njegovu zbirku poezije „Mentalni ranjenik“ ili knjigu „Tijelo otpora Satana Panonskog“ Ljubice Anđelković Džambić.
Manje od dvije godine po izlasku ovog albuma Satan Panonski poginuo je u Aninoj ulici u Vinkovcima kao hrvatski vojnik, što je pak pokrenulo novu lavinu nagađanja i tračeva o okolnostima u kojima je izgubio život. Posthumno je izašao i na probi snimljeni album „Kako je panker branio Hrvatsku“ gdje su se našle i skladbe poput „Beogradski pašaluk“ i „Prepuna je krvi Drina“ koje su ga učinile ultimativnim herojem ekstremne desnice. Svojim fanovima, među koje se, što ste mogli zaključiti iz ovog teksta, i sam ubrajam, ipak će u sjećanju ostati kao netko tko je ponajprije bio ‘po narodnosti panker, po zanimanju prijatelj’.
(Slušaj najglasnije!/Guranje s litice/No Profit Recordings/Ill In The Head/Cryptic Grind, 2023).
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
