Scott Colley: Važno je kako se povezujemo s drugima

Međusobnu kompatibilnost osjetili su surađujući u raznim kombinacijama i situacijama tako da je formiranje kvarteta upravo u ovoj postavi bio logičan slijed događaja. Pritom svaki od članova u ovu suradnju donosi svoje bogato iskustvo, ne samo sviranja s raznim glazbenicima nego i specifične glazbene ostavštine na kojoj su stasali. Primjerice, švedski pijanist i skladatelj Jacob Karlzon, dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada, svoj jazz jezik obogaćuje narodnim napjevima iz svoje domovine, ali i blagodatima novih tehnoloških dostignuća. Taj pristup naziva “tehnorganskim”, nekom vrstom improvizacije koja istupa iz konvencionalnih glazbenih granica.

Švedski bubnjar Magnus Ostrom najpoznatiji je kao član nekadašnjeg senzacionalnog trija Esbjorna Svenssona, no suradnje je ostvario i s drugim uglednim skandinavskim i američkim glazbenicima kao što su Bobo Stenson, Palle Danielsson, Nils Landgren, Michele Hendricks, Benny Golson, Mulgrew Miller, Stefon Harris, Pat Metheny i drugi. Nagrađivani danski saksofonist i skladatelj Benjamin Koppel poznat je po svojoj svestranosti i virtuoznosti. Svira klasičnu, pop, R&B i folklornu glazbu te sve između. Osim što djeluje kao vođa sastava surađuje sa simfonijskim orkestrima, ali i jazz veličinama kao što su Joe Lovano, Randy Brecker, Miroslav Vitous i drugi.

Glazbenik s najviše međunarodnog iskustva u ovoj skupini američki je jazz kontrabasist i skladatelj Scott Colley. Naime, prije nego je ostvario samostalnu karijeru svirao je s najvećima. Tek neki od njegovih suradnika do sad su bili Dizzy Gillespie, Herbie Hancock, Jim Hall, Michael Brecker, Pat Metheny, Antonio Sanchez, John Scofield, Joe Lovano, Toots Thielemans, Art Farmer, Joe Henderson. Zapravo svirao je gotovo sa svima. The New York Times ga je nazvao “jednim od vodećih basista postbop ere i skladateljem-vođom grupe tiho ozbiljne odlučnosti”, dok ga glazbeni kolege proglašavaju jednim od najmuzikalnijih basista današnjice. Četiri puta nominiran za Grammyja, Colley je nastupio na više od dvjesto snimaka, od kojih osam kao vođa sastava. Osim toga zapažen je autor koji je skladao glazbu za niz svojih ansambala.

Rođen je 1963. u Los Angelesu, gdje je u dobi od jedanaest godina odlučio svirati bas. S trinaest godina počeo je učiti s basistom Montyjem Budwigom, a kasnije, pohađajući srednju školu Eagle Rock, s Johnom Rinaldom, glazbenim direktorom škole. Nakon diplome dobio je punu stipendiju za Kalifornijski institut za umjetnost – CalArts. No čak i prije nego što je diplomirao, njegova se reputacija počela širiti i 1986. je odabran za turneju i snimanje s legendarnom pjevačicom Carmen McRae. Dvije godine kasnije diplomirao je, preselio se u New York i započeo surađivati s velikanima jazza. Između ostalih svirao je i s hrvatskim pijanistom Matijom Dedićem.

Što kažeš na ovo?

Fascinantno je kako se Colley snalazi u svim tim različitim podžanrovima jazza koje svira s raznim glazbenicima, kako se uspijeva prilagoditi različitim umjetničkim osobnostima, glazbenicima različitih senzibiliteta. To je rijetka vještina. Nema puno svestranih glazbenika koji su sposobni prilagoditi se ranim stilovima, a najčeće zajedno sviraju glazbenici istog senzibiliteta. “Različite situacije zahtijevaju različite vještine”, objašnjava. “Tijekom svoje karijere puno sam vremena proveo u ostvarivanju svih tih projekata, razmišljajući o tome kako osmisliti različite načine sviranja, jezike, dijalekte koji će odgovarati mnogim situacijama i svim tim glazbenim smjerovima za koje se zanimam. Sve su to glazbeni smjerovi za koje sam uistinu zainteresiran. Tako i sa svojim sastavom sviram na drukčiji način. Želim razviti vještine kako bih bio sposoban komunicirati s raznim glazbenicima na različite načine. Kad sviram određenu vrstu glazbe ne razmišljam nužno o određenim žanrovima. Jednostavno želim uključiti razne elemente koje sam usvojio tijekom karijere. Nastojim biti otvoren prema svim različitim vrstama glazbe zato jer ih volim.”

Takav odnos ima i prema glazbi koju svira s ovim sastavom s kojim će nastupiti na Zagreb Jazz Festivalu. “Dok god sam otvoren i osluškujem mogu iskušavati i svirati sve što mi padne na pamet jer smo razvili otvoren dijalog”, rekao je. “Komuniciramo pomoću zajedničkog glazbenog jezika koji uključuje velik dio glazbene povijesti, iako svaki od nas dolazi iz drukčijeg glazbenog i povijesnog okružja. No, dijelimo iste glazbene vrijednosti, posebice one koje proizlaze iz jezika jazz glazbe. Uspjeli smo ostvariti zajedništvo i stvarati glazbu na osnovu zajedničkog jezika koji dijelimo. Sjajno! U formi smo, sviramo ono što smo pripremili, ali vrlo brzo krenut ćemo u nepoznato. Bez obzira na sve, u trenutku izvedbe razmišljam o istinskoj suradnji, o tome što ja trebam učiniti u tom trenutku da bi muziku učinio moćnijom. Kad govorim o moći glazbe ne mislim nužno na glasnoću i intenzitet. Zato naše svirke uvijek donose nešto novo. Primjerice, skladbe koje smo već svirali zajedno, na ovom koncertu bit će potpuno drukčije. Kad smo na turneji nekoliko tjedana svake je večeri drukčije. Upravo za time tragam u glazbi. Nema veze sviram li s nekim godinu za godinom istu skladbu ako joj svaki put pristupamo na drukčiji način, ako svaki put u njoj tražimo nešto novo, ako izazivamo jedan drugoga s novim zamislima. Volim da nabacimo nove zamisli kao da pitamo suradnika: “Što kažeš na ovo?”, i kao da dobijemo odgovor: “U redu, krenut ćemo u tom smjeru.” Tada netko od nas pruži neki drugi glazbeni prijedlog i krenemo u posve drugom smjeru. Da bi tako svirali uvijek moramo biti spremni. Moramo imati unaprijed pripremljenu koncepciju pomoću koje ćemo znati u kojem se smjeru želimo kretati, ali moramo biti spremni na promjene ako netko iznenada predloži promjenu smjera: “Oh, čini mi se da ovo bolje zvuči, napravimo to.” Moramo biti spremni odreći se određenih zamisli i ne žaliti ako se ne ostvare. Može se čuti kako zamisli lebde nošene glazbom i svatko od nas je u prilici odabrati ono što mu se dopadne, odsvirati nešto na drukčiji način, nijansirati ili pak odsvirati nešto što je u suprotnosti s tek odsviranim, a drugi će ga podržati u tom naumu.”

Slušanje i povezivanje

Članovi ovog kvarteta spremni su i usredotočeni. Čak i kad netko od njih u određenem trentutku ne svira, stječe se dojam da su svi neprestano duboko fokusirani na ono što se događa. “U potpunosti”, tvrdi. “Moramo čak i više razmišljati upravo u trenucima kad ne sviramo, jer tada planiramo što ćemo odabrati kad se ponovno uključimo, a to može unijeti veliku razliku. U glazbenom djelovanju važna je usredotočenost. Ne možeš, kao što mnogi glazbenici čine, prestati razmišljati o glazbi kad prestaneš svirati jer tada možeš vrlo lako izgubiti pojam o formi ili o svojem mjestu u izvedbi. Zbog toga je usredotočenost jako važna. Gledajući sa stanovišta basista, često odučim zastati i ostaviti više prostora ostalima. To može potpuno izmijeniti zvučnu sliku i stvara novi prostor. Tako stvaramo prostor koji ima određeno značenje. Odlučim li se ponovno ubaciti u taj prostor bit će to na potpuno drukčiji način. To je prema mojem mišljenju vrlo važan element improvizacije koja je u stvari spontano skladanje. Svaka se vrsta skladanja zasniva na suprotnostima i načinu na koji se koriste suprotnosti, primjerice tiho i glasno, brzo i sporo, predivan ton i ružan zvuk ili kako god ga želimo nazvati. To glazbu čini zanimljivijom i održava nas budnima, podiže našu, kao i pažnju slušatelja. To tražim u glazbi.”

Na njihovim koncertima događaju se oni posebni trenuci zbog kojih ih publika obožava. To se doima kao slaganje slojeva, jedan na drugi, iznenađenja pa nova iznenađenja, stalno nešto drukčije. U tome je puno spontanosti i slobode, zajedništva i energije, a zapravo radi se o vrlo složenoj glazbi. Možda publika ne može osjetiti sve to, ali može osjetiti da se događa nešto posebno, što pokazuje svojim reakcijama. “Usredotočen sam na činjenicu da je glazba jezik”, govori Colley. “Također za mene je to uglavnom improvizirana glazba. U fokusu je vođenje razgovora, a složene strukture služe kao platforma za osmišljavanje tih razgovora. To je zapravo tako jednostavno kao razgovor koji upravo vodimo. Postoji unaprijed stvoreno mišljenje o ovom razgovoru u kojem mi postavljaš pitanja na koja odgovaram, ali to je jedino što smo unaprijed osmislili. Vezano uz glazbu koju izvodimo, unaprijed znamo, primjerice da ćemo dekonstruirati nešto što smo već osmislili, što je napisao netko iz sastava. Prije svega važno je da tim strukturama pristupamo s razumijevanjem. Prema mojem mišljenju to je važno za početak razgovora. Ja slušam tebe, ti slušaš mene, treagiramo jedan na drugoga na isti način na koji to inače činimo. Dakle, to je za mene osnova ovog projekta, zapravo bilo kojeg projekta koji radimo. Važno je kako se povezujemo s drugima. To sam shvatio tijekom života s glazbom. Jedino što mi je važno je da mi glazba omogućuje da steknem ta iskustva kroz koja se povezujem s drugima.”

Izvanjski svijet

Scott Colley je majstor takvog načina povezivanja. Sjajan je u situacijama kad svira “duele” s drugim glazbenicima, kad treba uletjeti u brzu razmjenu misli i donositi iznenadne odluke. “U tim trenucima odabiremo konverzaciju”, kaže. “U jednom trenutku odsviram solo od nekoliko korusa, primjerice u nekoj predivnoj baladi, a tada netko bez predumišljaja krene u solo i upustimo se u zajedničku improvizaciju, razgovaramo, ali odjednom taj glazbenik preuzme vodeću ulogu a ja sviram u pratnji razmišljajući kako uživati u toj teksturi u kojoj izvodimo usporedne linije ili smo aktivniji u solima bez linija. No u jednom trenutku poželim čuti da nastavi sa solom i posvetim se osnovnoj ulozi kontrabasa. U skladateljskom smislu jako je važno razumijevanje i donošenje odluke što bi bilo najbolje da učinim u tom času. Uvijek si postavljam to pitanje, razmišljajući u tome kako će sastav bolje zvučati. Pitam se trebam li svirati iznimno aktivno kako bih bio poticajan, i pritom svirati puno nota, možda u višem registru glazbala, ili mi je važnije služiti grupi i svirati duboke, jednostavne linije, nešto što je osnov mog glazbala. Naime, prvo i najvažnije je da sam kontrabasist i to je moja uloga, ali mogu preuzimati i druge uloge. Povremeno mogu, poput glumaca, odlaziti u drugim smjerovima, ali u nekom trenutku želite čuti da sviram te duboke tonove jer to pruža stabilnost našoj kolektivnoj izvedbi. Moram biti svjestan koja je moja uloga. Primjerice sviram neku bas liniju, a netko svira memodije i harmonije preko toga. Svjestan sam te svoje uloge i slažem se da igram tu ulogu dok god je u službi glazbe. Ponekad sviram manje nota i jednostavnije, a ponekad sam vrlo aktivan, sviram u visokom registru, niskom registru, glasno, mekano ili potpuno bez zvuka. U određenom trenutku pojavi se potreba za soliranjem, ali još uvijek se propitujem, želim dokučiti što je najvažnije što bih mogao napraviti u tom času da bi sastav zvučao najbolje, da bi glazba bila moćnija. Često je odgovor na to pitanje: stani! Kad neki ritmički obrazac sviraš tri ili četiri minute, to je moćno, ali kad prestaneš, to je kao neko otkriće. To glazbi otvara put u izvanjski svijet.”

U vezi s tim Colley je sjajan i u komunikaciji koja se oslanja na načelo pitanja i odgovora, što je povezano s tradicijom te glazbe, s afričkim naslijeđem. To često možemo čuti u njegovim izvedbama. “Često odlučim uraditi nešto što će zvučati kao odgovor”, objašnjava. “To je konačno, zaključno. Također to je povratak korijenima. U tim trenucima osjećam potrebu učiniti to, odmaknuti se od zadane strukture skladbe, a potom se vratiti. Primjerice, kad sviramo otvoreno u jednom trenutku odlučim odsvirati bas liniju kako bi se melodija mogla ponovno uključiti. Na taj način u osnovi odgovaram na pitanje. Kad se vratim na ritmički obrazac to je znak da je došlo vrijeme za kraj sola i da se, primjerice, trebamo vratiti melodiji. Ali tijekom većine vremena, kad pratim soliste, sviram nešto što predstavlja pitanja. Često ne želim ponuditi odgovore na sva pitanja. Želim izvedbe ostaviti otvorenima i pomoći solistima tako što ih kroz svirku “pitam” u kojem smjeru žele krenuti, a solist svojom svirkom “kaže” u kojem smjeru želi krenuti. Tada moram donijeti odluku: hoću li mu se pridružiti u tom smjeru ili ću svirati nešto čime ću ga nadopunjavati ili nešto što ide u potpuno drugom smjeru kako bih donio napetost u tom trenutku. Puno je načina na koje to možemo učiniti. O tome razmišljam tijekom svirke. Ne želim odgovoriti na svako pitanje koje mi je postavljeno. Osluškujem i ostavljam na volju onome tko u tom trenutku vodi glavnu riječ, tko improvizira, da donosi vlastite odluke.”

Neprestani izazov

Takvu vrstu glazbene komunikacije može ostvarivati samo s bliskim suradnicima koji su srodne duše, baš kao u ovom kvartetu. Za njega je važno surađivati s prijateljima i dugogodišnjim suradnicima, jer tada ponekad mogu znati što misle učiniti i prije nego oni pomisle na to, a to izvedfbe čini uzbudljivijima. “Nevjerojatno je promatrati kako tvoji prijatelji postupno napreduju u životu i glazbi, a također i kako istodobno napredujemo zajedno”, objašnjava. “Svi ostvarujemo vlastite projekte, ali povremeno se okupimo za ovakve projekte. Blizak mi je način na koji svaki od ovih glazbenika komunicira. Istodobno oni se nastavljaju razvijati, napredovati. Ako nećemo svirati glazbu iz ovog projketa tijekom sljedećih godinu dana, vratit ćemo se i ponovno to napraviti, ali tada će biti drukčije. Imamo dobar odnos pun povjerenja. Za mene je apsolutno u tom trenutku mog života važno da provodim vrijeme s osobama koje podržavam i koje podržavaju mene. Ako sam na turneji s ovim glazbenicima znam da ćemo uvijek osobno i glazbeno podržavati jedni druge te da ću kroz to napredovati kao osoba i glazbenik. U dosadašnjem glazbenom životu imao sam sreću da sam mogao birati s kojim ću ljudima biti okružen, s kojima ću dijeliti podršku, glazbeno i osobno. To je jedino za što sam zainteresiran. Zbog toga se naše izvedbe razvijaju organski. Ne želim ulaziti u projekte s ljudima kojima nije stalo i koji ne slušaju, čak i ako su virtuozi.”

Kod Scotta Colleya to je i generacijsko pitanje. Naime, često svira s glazbenicima svog naraštaja, ali i s onima koji su stvarali povijest jazza prije nego je rođen. “Duboko poštovanje iskazujem svakome s kim sviram”, tvrdi. “Glazbeno sam odrastao i stjecao naobrazbu s mnogim glazbenicima s kojima danas sviram, primjerice Chrisom Potterom, Brianom Bladeom, Daveom Binneyem, Donnyjem McCaslinom. Te sam glazbenike upoznao u ranom razdoblju karijere, kad sam doselio u New York, ali istodobno sam upoznao i Jima Halla, Arta Farmera, Clifforda Jordana, sve te glazbenike s kojima sam imao sreću svirati i to vrlo rano. Nevjerojatno je bilo svirati sa svim tim velikanima. Svaki koncert koji sam svirao s njima donosio je novi razvoj. To je proces, istraživanje. Ništa nije zabetonirano. To je neprestani izazov. Svi ti glazbenici o kojima govorimo to smatraju ključnim načelom. Na glazbu gledaju kao na proces, na nešto što je u kretanju, znatiželjno osluškujući što će se dogoditi u sljedećoj fazi. Nisu zainteresirani i ne govore o tome što se desilo prije. Jim Hall nije bio zainteresiran za čavrljanje o prošlosti, iako je dobro pamtio sve što se dogodilo vrlo davno. Kad smo bili na turnejama i razgovarali, najčešće smo pričali o tome što ćemo napraviti sljedeće, tko je napravio nešto zanimljivo, koji su dobri glazbenici. Razmjenjivali smo zamisli o glazbi što je bilo jako nadahnjujuće. Nakon što pređu određene godine mnogi glazbenici prestaju istraživati. Nevjerojatno kod Jima bilo je to što je uvijek gledao u budućnost.”

Čvrstina i opuštenost

Osim što je svirao s velikanima jazza, Colley vodi i različite vlastite sastave s kojima je snimio osam albuma. Na tim izdanjim većinski je autor. “Sa svojim sastavom nastojim razmišljati na isti način kao kad surađujem s drugim glazbenicima, primjerice s Jimom Hallom ili Herbiem Hancockom ili u nekim drugim situacijama”, rekao je. “Ne želim da ljudi koji slušaju moje ploče kažu da je to ploča nekog basista. Neću zato više svirati melodično, neću sebe gurati u prvi plan zato što se radi o mojem sastavu. Svi vođe sastava s kojima sam imao sreću svirati vrlo malo su govorili o glazbi. Zato je sviranje s njima jako zanimljiv proces. Glazbu pišem za pojedine projekte. Kad skladam i pripremam ploču svjestan sam koje afinitete i vještine imaju glazbenici koji će sa mnom svirati, ali tijekom snimanja također volim biti iznenađen, volim da ti glazbenici krenu u potpuno drugom smjeru. Iako je to moj sastav ne govorim nužno svima što moraju činiti. Volim vidjeti što će se dogoditi.”

Colley je poseban kao jedan od rijetkih kontrabasista koji predivno svira arco tehnikom. Naime to je nesigurno područje jer kod sviranja gudalom greške će se odmah zamijetiti. “Svirajući arco tehnikom bit ćete izloženi i odmah će se uočiti problemi koje imate s intonacijom, artikulacijom. sviranjem lijevom rukom”, objašnjava Colley. “Studij na California Institute of the Arts – CalArts – upisao sam jer je jedan od tamošnjih profesora bio Charlie Haden koji je bio fantastičan u sviranju arco tehnikom. Studiranje s njim bilo je predivno iskustvo. Istodobno, tamo je predavao i kontrabasist Frederick Tinsley, tadašnji član losanđeleske filharmonije, koji je predivno svirao gudalom. Bio je nevjerojatan izvođač klasične glazbe koji je također svirao s jazz glazbenicima kao što su Dexter Gordon i Freddie Hubbard. Naime prije nego je preselio u Los Angeles, bio je član njujorške filharmonije. Svirao bi koncert s orkestrom i odmah nakon toga odlazio bi u SoHo i svirao cijele noći jazz na klupskoj sceni. Tražio je da vježbam svirati gudalom. Dvije godine svirao sam dugačke note, a on je ispravljao moj fizički pristup sviranja kontrabasa, iako ne na način da me priprema za sviranje u orkestru, što ga je činilo savršenim učiteljem za mene. Slušao je zvuk koji sam stvarao i pomagao mi da ga razvijam za jazz koji sviram. Bio je posvećen podučavanju Alexander tehnike. Učio me kako koristiti tijelo za sviranje glazbala, kako se koristiti gudalom i kako se usredotočiti na ton. Čvrstina i opuštenost. Kad je shvatio da sam zaineresiran za legato fraziranje učio me kako to postići da ne zvuči iskidano nego zaista legato, poput fraziranja s nekim puhačkim glazbalom. To je utjecalo na moje sviranje. Od tog časa ostatak moje karijere i moj život glazbenika, koji kontrabas svira i gudalom, postao je ključni dio načina mog vježbanja. Imam li dvadeset minuta dnevno slobodno, makar taj dan imam koncert, bavit ću se usavršavanjem sviranja s gudalom, svirajući vrlo polako i pazeći na disanje, što je također jako važno. Čim više vježbam na taj način i moj je pizzicato pristup, dakle sviranja prstima, čišći i precizniji, a intonacija je bolja. Osim toga svirajući gudalom ostvarujem drukčiji zvuk, od punog do hrapavog ili produhovljenog ili bilo koje teksture.”

(Preuzeto iz Novog lista)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute