Tena Rak, nekadašnja članica sastava Vlasta Popić, debitirala je kao kantautorica.
Jedna od najljepših stvari u glazbi za mene je vidjeti ženu za bubnjevima, u čemu veliku zaslugu ima Sheile E koja je doslovce srčano rasturala bateriju pred sobom na brojnim koncertima pokojnog Princea. Taj ženski ‘obračun’ s, uvriježeno, muškim instrumentom stvara posebnu magiju, bar u mojim ušima i pred mojim očima. Drukčiji je taj odnos prema samom instrumentu, spram onog kojeg imaju muškarci za bubnjem, kao što se i prva doba nagažena na bas pedalu uskovitla u utrobi na koncertima poput probuđenog zametka aliena, kada groove bubnjarke poteče iz nekog primordijalnog sklopa. Takav groove na ovim prostorima imaju Milena Milutinović iz Repetitora i Tena Rak iz (za mene nikad prežaljenog) ugaslog varaždinskog sastava Vlasta Popić. Nih dvije su ono što bi se moglo nazvati natural born drummers.
Raspadom ljubavne veze između Tene i Ivana Ščapeca, pjevača i gitariste Vlaste Popić, raspla se i grupa, čime je postalo jasno da je za oboje ona bila više od grupe – njihov način komunikacije. Praznina koja je nastala nakon toga, vjerojatno je bila praznina s duplim dnom. Ščapec je ponovno aktivirao Seine, svoj projekt iz srednjoškolskih dana, a za Tenu se moglo opkladiti da će moći uprazniti bilo koji bubnjarski stolac u bendu mlađe generacije koji god ona zaželi na ovim prostorima. No ona očigledno ‘ne prodaje’ svoje ruke i ne doživljava sviranje bubnjeva kao zanat. Ona je ipak umjetnica.
Odlučila je startati samostalno pod pseudonimom ŠećeЯ, potpuno mijenjajući paradigmu onoga kako ju se do tada doživljavalo na sceni. Uhvatila se akustične gitare, u potpunosti izbacila bubanj iz priče i obrela se u kantautorskom prostoru albumom „Varijacije na tugu“, objavljenom na Bandcampu.
Album je koncepcijski osmišljen kao duševni put kroz sedam tipičnih faza tugovanja, s tim što je zadnja faza koju predstavlja suočavanje (ona označava da je prekid veze uspješno preboljen) izostala čime je Tena Rak namjerno ili slučajno još više potencirala unutrašnju bol i jesenjinovski krhko ostala na emotivno trusnom polju nade odškrinutih vrata. „Varijacije na tugu“ tako odašilju poruku: nije kraj, ostavljajući posljednje poglavlje zaliječenje neispisanim. To je introspektivni album koji secira unutrašnju bol istovremeno tražeći odgovore i postavljajući nova pitanja analiziranjem nekih davnih situacija, dok se nedostatak istinske iskrene komunikacije (u propaloj vezi) nameće kao njegov lajtmotiv.
Gitarska pratnja tu također igra posebnu ulogu; nekad je nedorečena i gruba, gotovo u manjku akorda, kontra harmonije – jer je disharmonija u duši, a opet nekad zaplovi kroz karakteristični podravski blues na kakav nas je kroz godine naviknuo osebujni Miroslav Evačić. Poigra se ŠećeЯ i s elementima elektronike, ali također bez previše kićenja. Paradoksalno, isprva se čini da je za Tenu Rak kompletan instrumentarij na albumu u drugom planu, no s druge strane riječ je o istraživačkom putovanju u kojem bi ‘previše prtljage’ samo stvorilo dodatne komplikacije jer se i sam narativ istražuje i prilagođava riječima i emociji, a ne suprotno, u smislu da se riječi prilagođavaju klišejima pjesme, stoga ima situacija gdje glazba mora utihnuti kako bi sve kulminiralo kroz recitatorsku, narativnu, formu, kroz svojevrsni protobeat na tragu The Lost Prophets.
Da ne bi bilo zabune, „Varijacije na tugu“ nemaju crtu neke ambicioznosti, već više predstavljaju iskreni ispušni ventil. To je želja za povjeriti se imaginarnom sugovorniku u očekivanju suočavanja koje može i ne mora doći. Tenina iskrena hrabrost za nečim takvim „Varijacije na tugu“ svrstava u značajno djelo domaće produkcije na koje treba obratiti pažnju. Niti je to album za svakog i za svaku priliku, ali u ovim sve kraćim danima obilnih kiša mogao bi doći do ušiju iskrenih „sugovornica ili sugovornika“, jer Tenine duboko osobne varijacije na tugu nose u sebi nepatvorenu srž brojnih nepreboljenih veza.
Ocjena: 8/10
(Samizdat, Bandcamp, 2017.)
Poslušajte ŠećeЯ “Varijacije na tugu”