Tako je bilo u subotu na 10. uprizorenju glasovite Bitke kod Stubice iz 1573. u Donjoj Stubici kojeg je pohodilo par tisuća gledatelja pred čijim očima su članovi brojnih domaćih i inozemnih udruga, koje štuju srednjovjekovne običaje, navade i naoružanje, izvele mini spektakl u kojem su se sukobile dvije vojske.
Rekonstrukcije bitki iz srednjovjekovne prošlosti u posljednjem desetljeću su u uzletu popularnosti, prvenstveno kao još jedan oblik turističke ponude, i to diljem Europe. U Hrvatskoj također u ljetnim mjesecima turistima svake godine krene neko novo ritualno mahanje sabljama i kopljima uz neizostavnu obredno pucanje iz kubura. Scenarij je uglavnom isti, od naše najpoznatije i najstarije natjecateljske manifestacije Sinjske alke (koja dakako ne nudi rekonstrukciju bitke, ali je iz nje proizašla) pa nadalje, uvijek s pozadinom zbijanja redova, tj. lokalnog ili nacionalnog unitarizma i odolijevanja napadima tuđinskih vojski u prošlosti.
Seljačka buna pod vodstvom Matije Gupca je iznimka. Ona jedina donosi klasnu pozadinu. Jedina pokazuje stoljetni rascjep, dok su njen akteri i njihove sudbine slika i prilika uspostavljenih društvenih odnosa u kojima se može povući puno aktualnih paralela o tome kako se na jednoj strani nalazi narod, a na drugoj bogataši i crkveni redovi. Rekonstrukcija bitke kod Donje Stubice stoga osim turističke važnosti zbog svog karaktera donosi i dobru povijesnu lekciju koju je nemoguće zamaskirati u ‘običnu’ kostimiranu zabavu na bojnom polju uz neizostavni miris baruta koji se nadvija na poljem nakon topovskih salvi.
Ne znam kakvi su ishodi sukoba kostimiranih i tjelesno pripremljenih entuzijasta bili prethodnih devet godina u Donjoj Stubici, no ove veljače su posjetitelji svjedočili promjeni povijesnog ishoda bitke, pa bi se moglo zaključiti kako je ta manifestacija postaje svojevrsni lakmus papir društvenog ozračja, bar u tom dijelu Hrvatskog zagorja.
No koliko je najmlađima bilo zanimljivo gledanje dvoboja i kasnijeg nastrtaja dvaju vojski jedne na drugu u scenariju srednjovjekovne bitke, za starije je sigurno bio zanimljiviji dramaturški moment onoga što joj je prethodilo i što se čulo s razglasa. A to je da u državnim strukturama tog vremena nije postojalo nimalo sluha za stenjanje kmetovštine pod drakonskim nametima i da je Hrvatski sabor bez previše okolišanja cijeli stubički kraj stavio izvan zakona i stao na stranu Franje Tahija, koji je eto, sudeći po školskim udžbenicima i dalje jedini hrvatski veleposjednik u povijesti čiji CV se nikako nije mogao ispeglati i koji je do dana današnjeg imenom i prezimenom ostao sinonim za bahatog negativca i ništa više od toga.
Tako je i jučer na polju pred bitku na Gupčeve vapaje o pravici i pozive na minimalne fer odnose, Tahi nervozno odgovarao kako zbog tog ”seljačkog hira’ on nije otišao u planirani lov nakon kojeg je trebao uživati u svom dvoru s dvije slatke puce. Također je seljake optužio i za veleizdaju jer svojom bunom ometaju ekonomiju srednjovjekovne Hrvatske i time otežavaju plemenitašima pripreme za novu sezonu ratnih čarki s Turcima. Recitirali su se Krležini stihovi „Balada Petrice Kerempuha“, kao što se iz razglasa orilo „Buna! Buna!“, jer konstruktivni dijalog pred bitku na bojnom polju dakako nije uspostavljen. A kako je poznato iz povijesti, seljacima glad i bijeda nije dopuštala odustajanje, dok se velikaška vojska povodila za onom „ili oni ili mi“, što je Tahijev igrani karakter jučer sažeo riječima da se mora biti okrutan jer će u suprotnom kmetovi postati gospodari, a to je nedopustivo.
No ipak, pao je dogovor da svaka strana odabere svoja najbolja tri ratnika koji će u borbi jedan na jedan odlučiti o ishodu. Kmetovi su s prvim dvobojem ušli u vodstvo, a plemenitaška vojska je nakon toga počela izigravati pravila; prvo s otmicom drugog seljačkog ratnika, a potom i s potezanjem kubure u obračunu predviđenom isključivo za hladno oružje. Na topovske kanonade plemenitaša odgovorili su Gupčevi strijelci, vojske su zbile redove i krenule jedna na drugu, čime je došao onaj dio u kojem su najviše uživala djeca i snimatelji.
Epilog jučerašnje rekonstrukcije bitke dobio je ‘holivudski scenaristički obrat’. Redovi Tahijeve vojske bili su razbijeni i njeni ostaci su se zajedno s Tahijem dali u bijeg, na sveopće zadovoljstvo okupljenih. Nakon naklona seljačke vojske publici, glas s razglasa povukao je paralelu sa sadašnjim trenutkom: „Prije par dana su inspekcije krenule češljati po stubičkom kraju. Izgleda je je buna došla u pravom trenutku! Buna!“.
Općenarodno veselje su u popodnevnim satima u velikom šatoru u centru uveličali Tomislav Goluban, Zadruga i Hladno pivo. Je li neočekivani obrat u okršaju djelovao i na glazbenike? Krešo iz Zadruge je pjevao u dugim gaćama, Zoki iz Hladnog piva je svirao gitaru mačem… Bit će da jest.
Pravica je makar i fiktivno jučer bila zadovoljena u Donjoj Stubici.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
