Koncerti poput ovog koji je u srijedu u Močvari održala londonska petorka Shame u Hrvatskoj su već neko vrijeme prava rijetkost. Zahvaljujući INmusicu, istini za volju, imamo priliku gledati aktualne bendove, točnije one nastale u posljednjih desetak godina, no festivali su ipak druga priča, posebno jer takve izvođače organizatori često guraju u sulude termine.
Isti ljudi su doveli i Shame, no za razliku od, primjerice, Sprintsa ili Dry Cleaninga, Charlie Steen i ekipa predstavili su se samostalnim nastupom u malom klubu koji je ujedno i savršeno okruženje za njih.
Na tom su mjestu svirali i prije nešto manje od dvije godine, kao prvo ime Europavoxa, a u međuvremenu su objavili i četvrti studijski album “Cutthroat“. S njega su sinoć izveli i najviše pjesama, uz “the usual suspects“ s prethodnih ploča. Novi materijal me nije nešto oduševio usprkos nekoliko stvarno dobrih stvari, ponajprije zbog malo prečiste produkcije. Taj su nedostatak u solidno popunjenoj Močvari itekako popravili, ubrizgavši svojim skladbama dodatnu injekciju adrenalina i podigavši ih na bitno viši nivo od onog koji su postigli u studiju.
Ključni sastojak u njihovoj priči je sumanuta energija Steena i basista Josha Finnertyja koji je toliko letio po stageu da sam iskreno strahovao kako će se svaki čas negdje polomiti. Zbog njih dvojice je teško maknuti pogled s bine (osim kada postane tradicionalno prevruće pa morate uhvatiti zraka), čak i kada sviraju neku od manje zanimljivih pjesama, točnije onih koje suviše nalikuju jedna drugoj.
Nasuprot im zato stoji niz zgoditaka, po mom sudu većinom s prve dvije ploče iako su im se ovoga puta opasno približile frenetična “Cowards Around“ i “Quiet Life“, naslonjena na radove perjanica britpopa devedesetih. Ostali vrhunci koncerta stigli su s debija ili nasljednika mu “Drunk Tank Pink“, bilo da su u pitanju nabrijani singlovi “Concrete“ i “Alphabet“, mračni eksperiment “Snow Day“ za koji sam imao dojam da bi se u bilo kojem trenutku mogao raspasti, ili još uvijek im najbolje i najpoznatije stvari “One Rizla“. Najavljujući je, Charlie je odao počast svim žrtvama u Gazi, završivši povikom “Free Palestina“, što je scenarij koji, kako nam je objasnio, ponavljaju na svakom nastupu turneje.
Shame se nazivaju post-punkom, ali to je već dugo preširok pojam pod koji se guraju nerijetko i sasvim nespojivi sastavi. Kada bismo odlučili biti malo precizniji, svakako bi trebali istaknuti utjecaje The Falla, djelomično i zbog Steenovog često proklamatorskog vokala kod kojega je pjevanje jednako zastupljeno kao izvikivanje, Gang Of Foura, Echo &The Bunnymen pa čak i Jamesa Chancea te ostatka prijemčljivijeg no wavea. Primjetno je da su slušali i što se u glazbi događalo u novom mileniju pa su me, primjerice, na “Cutthroatu“ mjestimično znali podsjetiti i na LCD Soundsystem. Uz sve to su ipak dovoljno svoji i autentični, pogotovo uživo.
Hoće li ikad dobaciti do najvećih pozornica je drugo pitanje, posebno jer će im za to nedvojbeno trebati još jedan album kvalitete prvijenca “Songs Of Praise“, ako ne i bolji. Nadam se da će njega također promovirati u Zagrebu, posljednja dva jesu pa čemu kvariti tradiciju?
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
