Sve je sinoć ukazivalo na to da je riječ o posljednjem ovoproljetnom velikom koncertnom tulumu (ako se 900 ljudi računa pod puno, a u ovo vrijeme i s obzirom na okolnosti ispada da jest), nakon kojeg ćemo se na neko vrijeme oprostiti od koncertnih prostora poput Velikog pogona Tvornice kulture.
Ljudi se posebno ponašaju u ovakvim situacijama. Podsjetilo me malo na ratno doba. Neka čudna prisnost u zraku pomiješana s nostalgijom, spram onog što je doslovce bilo jučer u životu. Jedna od pozitivnih stvari bile su higijenske mjere. Svakom posjetitelju je osoblje špricnulo dezinfekcijsko sredststvo u ruke već na samom ulasku, kao što su korpulentni momci iz osiguranja, inače često neugodno, prepipavanje zamijeniti odokativnom kontrolom posjetitelja na ulazu. ‘Ajmo reći; uđeš kao čovjek, a ne kao osumnjičenik.
Veliki pogon nije bio pregrađen, pa je i tu bilo finog prostora za boravak bez gužve tijekom praćenja koncerta. A koncert kao koncert sigurno će spadati u one nezaboravne do kraja života, bar za potpisnika ovih redaka. Ponajviše zbog okolnosti koje mu nisu išle na ruku od početka tjedna koji je unosio novu količinu neizvjesnosti. Prvo zbog zabrane Stožera civilne zaštite ( a ne o preporuci) okupljanja ljudi do 1000 ljudi (namjerno pišem ‘zabrane’, ona je de facto na snazi, jer se u dva dana pokazalo da niti jedan event preko 1000 ljudi neće dobiti dozvolu, kao što je i koncert Sharon Kovacs iako je bio i službeno ispod te brojke morao ishodovati istu tu dozvolu od Stožera CZ), a drugo jer je odgađanje koncerata u organizaciji same Tvornice kulture tijekom utorka dodatno unijelo pomutnju da gostovanje Sharon Kovacs također tu spada, što, dakako, nije bio slučaj. Potom je sinoć počela kolati i informacija da se od danas ujutro sprema pooštrenje mjera sigurnosti i da će se broj od 1000 reducirati na 100 ljudi po događaju.
Ispalo je tako da je upravo mladoj Sharon Kovacs igrom slučaja ‘pao grah’ da vodi ceremoniju posljednjeg tuluma pred opći fajrunt. Upravo se njezina pjesme „50 Shades Of Black“ (ujedno pjesma s kojom sam se 2015. prvi put susreo s njenom glazbom), iako izvedena preposljednja nekako ugravirala kao poruka iz vremena pred nama i onog što možebitno donosi već novo jutro. Sve je tu bilo uhvaćeno u zraku u tih nekoliko minuta dok je Kovacs posebno uživljeno izvodila baš tu pjesmu koja kao da je pisana za Shirley Bassey, koja je najviše puta dosad pjevala glavne teme James Bond filmova.
Sinoćnji koncert bio je ujedno i za nju posljednji na ovoj turneji nakon koje će se posvetiti radu na svom trećem albumu. No od početka je i ona željela održati koncert za pamćenje sa svojim sedmeročlanim, jednako dobro raspoloženim, bendom. Mislim, zasigurno bi to htjela i da ne postoji prijetnja koronavirusa. Prvim dijelom više su dominirale pjesme s drugog albuma „Cheap Smell“, uključujući istoimenu naslovnu već među prve tri izvedene, a potom i „Love Song“, „Adickted“, „Oblivion“ i „Freakshow“. Finale su pripale singl zgoditcima. Pored spomenute „50 Shades Of Black“ na repertoaru su se našle „Wolf In Cheap Clothes“ i „My Love“ na samom kraju službenog dijele da bi izlazak na bis po želi publike pao na „Mama & Papa“.
Bio je to koncert pozitivne ujednačene tenzije, posebno od strane publike koja je toplo dočekala i nakon svake pjesme oduševljenjem ispraćala pjesme Sharon Kovacs. Lijepa eskapistička večer nakon koje izlazite ispunjeni iz Tvornice. A po izlasku, koliko god puta prošao tu rutu Šubićevom, kao da sam po prvi put primijetio veliku bijelu zgradu na kojoj piše „Liječnički dom“. Sasvim dovoljno da se misli opet ispune s 50 nijansi crne.