Domaći prvaci američkog roots izričaja donose ploču krojenu po mjeri ozračja urušavanja svijeta i društva kakvog poznajemo.
“Ova godina već sad se pokazuje vrlo dobrom za folk i americanu, ako se tako nastavi mogla bi biti čak i za pamćenje unutar ovog žanra.” Tim riječima završio sam posljednju recenziju koju sam pisao, a sad za obranu te teze imamo i na domaćoj sceni u obliku novog albuma benda She Brought Me Gasoline koji na ovom portalu pratimo još od objave njihovog odličnog, sirovog prvijenca ““On Values and Trash” kojim su se pokazali kao vrsni autori i interpretatori američkog countryja i blueasa koji jednako dobro može rezonirati i s ovdašnjim iskustvom. Svijet je odavno postao globalno selo, a socijalni problemi su nam ionako više-manje postali zajedničkima.
Zajednički nam je i osjećaj da je trenutni društveni poredak doguran do samog ruba litice. Ergo naslov nove ploče “Songs from the Cliff”. Ratovi su nas, bili oružani ili trgovinski, doveli do općeg stanja anksioznosti, a kakva god nas budućnost očekuje, teško je zamisliti da će biti ugodna i bezbrižna. To je osjećaj koji prevladava i ovim albumom koji bismo lako mogli proglasiti najboljim ovog benda do sad.
Naime She Brought Me Gasoline su zadržali svoju grubost u zvuku i pronicljivost u pisanju tekstova, ali su ih i ukomponirali i u neke od svojih najboljih pjesama. Takav potencijalni scenarij najavili su još lani kad su u suradnji s koprivničkim glazbenikom Ivom Kovačem-Kajem ušli u vode lokalnog etno izričaja singlom “Senje bežijo” u koji su dravsko blato pomiješali s onim Mississippija, no na “Songs from the Cliff” vraćaju se američkoj roots glazbi koju tako dobro interpretiraju i ponovno pokazali da zaslužuju veću pozornost kritike i publike, kao i više koncerata na domaćem terenu.
Album je najavljen još lani prvim singlom “The Last Rocket” koji je otkrio tmurnu temu albuma zamišljajući scenarij u kojemu se posljednja raketa sa Zemlje lansira u svemir s izborom koji treba sačuvati, a koji uključuje životinje ili biljke, ali izričito traži sa se na nju ne stavi i čovjek. Uslijedio je i “Sugar” kao jedan od vedrijih brojeva iz selekcije, a potpuno nenajavljeno na streaming servise se ušuljao i “Row, Row, Row”.
Uz samu objavu albuma pušten je još jedan spot, onaj za pjesmu “Sister” za koji sami kažu da “progovara o žrtvama eksploatacije te pomanjkanju solidarnosti i podrške u okolini”, ali najveća je snaga ovog albuma to što ima još nekoliko fantastičnih pjesama koji su jednako, ako ne i bolje mogli dočarati njegov potencijal njihovoj nadamo se rastućoj publici.
Jedan od njih svakako je uvodna “Swirling Leaves” u kojoj autor zamišlja što bi napravio kad bi imao još jednu djevojku, još jedan metak, još jedan obrok i cigaretu i još jednu pjesmu za poslušati i na moje veliko oduševljenje u posljednjoj kategoriji bira “Señor” Boba Dylana u izvedbi Davea Rawlingsa efektno dodajući: “And then you could start throwing dirt on me.”
Kad bih bio primoran odabrati svoju najdražu pjesmu s ovog albuma koja u rasklimanom country aranžmanu grabi i iz izvora gospela u koji je u ovom slučaju uz Isusa ubačen i Krišna, a sve to prati i vapaj siromašnog čovjeka upućen tim nebeskim igračima u kojim proklinje sudbinu provedenu u neimaštini koja iscrpljuje “svakog oca koji mora nahraniti svoju djecu”. To je jedna od onih pjesama koje u stihovima nose rezignaciju, ali svojom vedrom melodijom pokazuju prkos, a ta je kombinacija pobjednička ako se izvede ovako dobro.
Zanimljiva je i završna “Do We Still Feel Proud?” u kojoj izričito spominje Domovinski rat, ali naravno odgovara bilo kojem od ratova u svijetu i prije i danas i postavlja pitanje iz naslova: jesmo li još uvijek ponosni ili počinjemo sumnjati u ideale za koje su toliki životi izgubljeni kad vidimo da su bili samo PR za politiku koja nas je, eto, dovukla na sam rub litice.
Nemam nimalo dvojbe da će se i “Songs from the Cliff”, kao i njegova dva prethodnika ponovno naići na pozitivne kritike izvan granica Hrvatske, a već sada znam da će se naći na mom popisu najboljih domaćih izdanja godine. She Brought Me Gasoline itekako znaju što rade, treba ih možda samo još pokušati natjerati i na to da sviraju malo više koncerata.
Ocjena: 8/10
(She Brought Me Gasoline, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
