Zagrebačka Močvara sinoć je bila dupkom puna na koncertu ruskog benda Shortparis kojem je ovo bilo drugo zagrebačko gostovanje od 2019. kad su oduševili publiku u istom prostoru i koja ga očigledno od tada nije zaboravila.
Ako je išta danas usrano biti, to je biti Rus kojem u opisu radnog mjesta stoji: „putovanja po drugim državama i kulturama“. U najmanju ruku si svuda nedobrodošao, jer je ratna agresija na Ukrajinu učinila svoje. Jedino što je sigurno gore jest biti Ukrajinac u Ukrajini gdje Putinovi generali već skoro godinu dana bombardiraju sve pred sobom.
Po sudbini Pussy Riot i zatvorskom stažu njihovih članica proteklih godina se javnost upoznala i s tim što je značilo biti u angažiranom bendu i u mirnodopskoj Rusiji, a kamoli sad u Rusiji koja ratuje. Sanktpeterburški bend Shortparis je u svom angažmanu tu negdje u ravnini s Pussy Riot s tim što njegovi članovi progovaraju i iz LGBTIQ okvira, što je dodatno nasapunjana podloga za svojevrsni ples na ionako skliskom rubu s kojeg se leti u ‘ruski mrak’.
Shortparis nisam gledao i slušao u Močvari 2019., već godinu dana ranije na ljubljanskom MENT-u s kojeg je i krenuo dobar glas o njima. Tada sam u reportaži napisao: „Shortparis iz St. Petersburga održali su odličan koncert stilski rastegnut od šansone, noise rocka do dark electronice, ali spakiran u ‘paket aranžman’ na koji nema primjedbe.“ Sinoć je to pak bila sasvim druga priča. Priča koja je sublimirala mentalni pakao toga što danas znači biti Rus i trpjeti posljedice ludila kojeg sije „veliki vođa“.
Bio je to iskonski bol, lelek i jauk pretočen u glazbu, a čak je ritam u jednom trenutku preuzeo ritam štektanja mitraljeza, dakle ritam potpune neugode, ritam rafala koji ne prestaje, nešto na što se ne pleše i što nije ni osmišljeno da bi se na to plesalo, već se od toga strepilo. Ni Rammstein, ni Laibach nisu nikad bili tako mračni u dočaravanju agonije, a tako su sinoć zvučali Shortparis. Zvučali su recentno kao i ratni čemer od kojeg bježe žigosani. Pjevač Nikolaj Komjagin je pak tom zidu industrialu iza sebe parirao izuzetnim pjevačkim talentom kojim je donosio ono što bi se moglo okarakterizirati kao napjevi iz ruskog folklora, ali koji avangardno funkcioniraju u skladu s glazbom zapadnih korijena. Prvi dio nastupa bio je uistinu nevjerojatno usklađena zvučna predstava jeze. Svi članovi benda su bili istovremen precizni i brutalni u izvedbi tako da su djelovali gotovo dehumanizirajuće.
No kao i svaki šok, tako je dramaturško zvučni šok Shortparisa trajao prvih, možda, dvadesetak minuta nakon čega je sve prisutniji bio plesni techo ritam koji je dozivao (kao što uvijek doziva) na plesno izbacivanje negativne energije ‘iz sistema’. Shorparis su mladi bend, time i njihova sljedba. Korak su uhvatili zajedno i prepustili mu se. Bio je to koncert s dva lica. Prvo lice bilo je lice horora, a drugo ritualno plesno istjerivanja tog horora, uz dojam da je taj drugi dio bio izuzetno važan samom sastavu kojem je ta vrsta oduška prijeko potrebna.
Čak ni jezik nije predstavljao neku posebnu prepreku, obzirom na Komjaginovo vokalno i plesno komuniciranje emocija i njihovog naboja koje nije bilo teško prepoznati. I naravno tu je i originalnost kad je riječ o zvučnoj slici. Shortparis ne robuju stilovima, već uzimaju elemente iz svega što im odgovara – nekad su bubnjar i perkusionist usklađeni i plesnim pokretima poput japanskih Kodo bubnjara, dok električna gitara ruje u krautrock maniri, ili pak Komjagin uđe u neku dionicu koja pobudi misao da bi možda tako nekako zvučao i Božo Vrećo da je kojim slučajem rođen negdje kraj Urala.
U konačnici Shortparis je dobro razdrmao zagrebačku publiku svojim zvučnim koktelom straha, bola, prezira i ubitačnog ritma. Bio je to zvuk crne sadašnjosti koji tjera na ježenje na više razina i iz mnoštva razloga. Nekako me sve podsjetilo na devedesete kad je rat promijenio putanje mnogih sudbina, kao i putanje mnogih glazbenih karijera u koje se uvukla nužnost odupiranja ludilu. Shortparis upravo su bili živa slike te nužnosti na djelu, zbog svega što se događa sada.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
