Uvijek je kontrastna teza osjetiti toplinu elektronike. Ovaj album nudi upravo takvo iskustvo.
Iza imena Silicon nalazi se novi projekt novozelansko/havajskog multiinstrumentalista Kodyja Nielsona iz noise pop rock grupe The Mint Chicks. Prvijenac „Personal Computer“ objavljen je prošle godine originalno za Wierd World Records, a potrajalo je da Domino Recordings ‘baci uho’ i otkrije o čemu je riječ. Koliko god bilo zakašnjenje, dobro je da ovaj biser nije ostao ekskluziva najjužnije točke civilizacije Južne hemisfere.
Već s uvodnom „Personal Computer“ biva jasno da je riječ o nečemu posebnom; potpuni minimalizam na djelu i osjećaj kao da ste u vremenu prije tridesetak godina negdje kad je izmišljen Commodore 64. Nikakav napad na čula, već upravo suprotno, njihovo draškanje uz Nielsonov zavodljiv baršunasti falset i laid back atmosferu koja jednako tako zavodnički destilira funk, soul, disco kroz prizmu vintage elektonike na kojoj bi mu se i jedni Daft Punk naklonili. U biti ima puno i tog šarma francuske i njemačke elektro scene s početka 1980-ih, „Cellphone“ i „Submarine“ su živi dokazi tome.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=tlPgdBFpFvo[/youtube]
Silicon iako baštini prošlost po poznatim obrascima, ipak nije dosadno predvidljiv warp skok u ‘neka bolja vremena’, dapače, hrabro otvara svako novo glazbeno poglavlje provocirajući i vlastite zadane okvire. „Emoji“ tako razbija okvir pjesme gotovo džezističkim podmetanjem akordne teme koja možda uhu ne sjeda na prvu, ali na svako drugo slušanje se promeće u njen glavni začin. Naredna „Burnin Sugar“ kao da bez problema izvlači onu emociju koju je izmislio Stevie Wonder, tako dobro znao pogoditi Prince, ili pak Lenny Krawitz, ako se podvuče crta s albumom „5“.
Estetika u „Little Dance Baby“ uspješno se okreće prema plesnim podijima, dok „I Can See Paradise“ gađa onaj Clintonov funk nerv.
„Love Peace“ kao da je uzeta iz usta jednog Barryja Whitea (naravno falsetno/andrigino upakirano), „Blow“ otvara neke Pink Floyd horizonte, dok vas na posljednjoj „Dope“ Nielson poput nekakvog dilera podsjeća na početak, tj. na pjesmu „Personal Computer“ i time šarmantno nudi ‘duplu dozu’ (koju ćete, usput rečeno, konzumirati i da ne shvatite, obzirom da cijelo djelce traje nepunih pola sata).
Ovaj album koliko god se suptilno igra zvučnim elementima, toliko otvara prostora slušateljskoj mašti, kopka da ga istraži iako se isprva čini kao demo uradak s ‘par intervencija’. No iz tih ‘par intervencija’ zrači zavodljiva ljudska toplina – ljudska toplina koja je pobijedila stroj na kojem je ugravirana.
Bolju (novu) glazbu za ovoljetni chill out teško da ćete naći.
Ocjena: 9/10
(Weird World / Domino / Dancing Bear, 2015./16.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
