Da, bilo je prilično kratko. U nekim stvarima iznad, a u nekima ispod očekivanja.
Odavno je dokazano da oni koji su medijski obilježeni kao problematični uvijek imaju bolju prođu na pozornici. Okupi se tako publika ustreptala od iščekivanja da vidi što donosi večer i uvijek s dozom strepnje da nešto ne pođe po krivu. I onda kad se sve odvije gotovo po špagi, onda svi sretno odahnu, pa čak ni činjenica da je koncert zajedno s bisom trajao sat i petnaest minuta ne bude nešto s čim se previše opterećuje, jer je sve prošlo u najboljem redu, jer se problematična zvijezda dobro držala i jer je odsviran hit zapečen u kolektivnoj memoriji, onaj koji više nije ni hit već nezaobilazna točka jednog razdoblja pop kulture i nečije mladosti. Tako je bilo sinoć u Tvornici kulture na koncertu Sinead O’Connor i ta pjesma je naravno bila „Nothing Compares 2 U“.
Puno nas stasalih u to doba najveće ekspanzije MTV-a kao glazbene krijeste satelitskih televizija, koje su svojom pojavom bile nešto poput pojave interneta (ali s jednostranom komunikacijom), kad je tehnologija nadišla državne okvire onog to smo poznavali pod pojmom televizije, nije moglo nikako izbjeći te prve suze koje su se poput najglasnijeg krešenda u krupnom kadru slijevale niz lice Sinead O’Connor koja je svoju senzibilnu krhkost tako otvoreno podijelila s cijelim svijetom.
Uvodni stih „It’s been seven hours and sixteen days“ zapekao se i u mom mladom mozgu, u to vrijeme kao neka nova mjerna jedinica za trpljenje ljubavnih boli, nimalo utješno, jer se očigledno i nakon 16 dana od prekida broje sati i teku suze. Ta interpretacija Princeove pjesme bila je tada uistinu nešto posebno, spram nje su se tada sve balade činile poput glumljena iskrenih emocija u reklamnim spotovima. Koliko je bila posebna, toliko je bila razumljiva i prijemčiva najširem mogućem krugu slušatelja.
I kako to obično biva u takvim rijetkim situacijama, jedna pjesma ne samo da je označila, već je i progutala cijelu jednu karijeru – karijeru Sinead O’Connor. Prošlo je otad ravno trideset godina. U međuvremenu je snimila osam albuma od kojih i dalje držim najboljim „Throw Down Your Arms“ (2005.) za koji se činilo da je rastafarijanstvo pravo utočište za Sinead, tj. reggae i dub kao dobra nova točka za njen borbeni poklič.
Sinoćnji zagrebački koncert počeo je kao i svi koncerti na trenutnoj turneji obradom Johna Granta „Queen Of Denmark“ i nastavila se s pjesmom „Take Me To Church“. Ako se prošlogodišnji nastup Richarda Bone činio možda najtišim u povijesti koncerata održanih u Tvornici kulture, tonski majstor benda Sinead O’Connor uvjerio je zagrebačku publiku da može i tiše. U biti je nevjerojatno koliko je u prvom dijelu to bio tih koncert. Kao da razglas nije radio. Utihnuli su i žamori. Šaptalo se i svi su izmjenjivali poglede u smislu: „Što je sad ovo?“, dok su reakcije oduševljenja prvih redova gotovo sve nadglasavale. Bubnjar je bio ograđen prozirnim zidom od pleksiglasa što je sprečavalo i razinu glasnoće s pozornice tog, inače najglasnijeg akustičnog, instrumenta. Ali, eto, to su ti ‘problematični’… prihvati se i takva anomalija kao hir zvijezde koji ad hoc treba ispoštovati.
Ipak se sve malo poglasnilo s „Black Boys On Mopeds“ nakon a capella izvedbi „I’m Streched To Your Grave“ i „In This Heart“. Završnica koja je započela s „Emperors New Clothes“ došla je uistinu brzo nakon toga i kulminirala očekivano s „Nothing Compares 2 U“ koja je ispraćena s mnoštvom snimajućih mobitela u zraku. No potom se sve odvijalo pomalo po nekom scenariju s okupljanja jutjubera, kad histerija i interes fana na osobnoj razine prestaje onog trenutka kad se snimi zajednički selfie s jutjuberom. Ako se ne računaju prvi redovi, nakon satisfakcije snimanje tog THE momenta koji je predstavljala izvedba „Nothing Compares 2 U“, na „Hold Back The Night“, „Milestones“ i „Back Where You Belong“ je krenulo razrijeđivanje gustoće publike. I inače kratak koncert činio se izgleda predug za ovo vrijeme dominantnog poremećaja pažnje.
Kao da su svi bili sretni što se sve odvilo tako kako se odvilo, a iskreno, osim što je bilo kratko, bilo je nekako sakralno i u ozračju irskog melosa koji nije bio podvrgnut nekadašnjim smjelim glazbenim izazovima poput pjevanja „I’m Streched To Your Grave“ uz zgusnu plesni ritam, koji je Sinead davno prije znala puštati s magnetofona na koncertima. I prateći bend je bio takav, regularna pratnja u pravom smislu i bez frcanja nekih jačih iskri. Jedan sat i petnaest minuta za bljedunjavo podsjećanje na vremena kad se sa Sinead niti jedna pjevačica nije mogla usporediti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
