Siniša Vuco ove je godine postao službeni svjetski rekorder u pjevanju najdužeg tona u pjesmi. Po priznanje Guinnessove knjige rekorda došao je u London, gdje smo ga imali prilike vidjeti, a i čuti kraću demonstraciju tog zbilja impresivnog rekorda, za koji je, kako saznajemo od Vuce, potrebno puno znanja, talenta ali i napornog treninga. Uz veliki broj glazbenih albuma, Siniša sada svom životnom djelu može dodati i osvajanje ovog svjetskog rekorda kojim je dosadašnjeg rekordera pretekao za punih 20 sekundi. O rekordu, glazbi i planovima razgovarali smo sa Sinišom i producentom Živog blata, Ivanom Špeljakom Jitzom.

Evo nas u Londonu Vuco. Je l’ smijem reći da si prvi put u Londonu?
Siniša Vuco: Da naravno, prvi put sam u Londonu.
Prvi put si u Londonu, ali nisi došao turistički. Došao si primiti priznanje za Guinnessov rekord, pa nam malo, molim te, ispričaj kako je uopće došlo do toga da ti ulaziš u Guinnessovu kjigu rekorda.
Vuco: Kad sam ima koncerte, šta veće, šta manje, meni je hobi bio držat ton, pogotovo zato šta bi se jedan od mojih muzičara, Boris, uvik tome čudija i smija i to je sve kroz šalu počelo. Ja bi drža ton sve duže i duže, a on bi se čudija. Evo i Ivan Špeljak zvani Jitz je tu, to je producent rock ‘n’ rolla Živog blata kojem sam baš reka’ da vidi koliki je rekord. Ja sam proba i vidija da mogu i odma sam ima tu neku duljinu od četrdesetak sekundi šta je bio prethodni rekord i onda smo snimili pismu. To je bilo sve prije nekih godinu dana. Snimio sam novu verziju svoje stare pjesme „Nek sam pijan“ sa prve ploče i radili smo jedan kraj i kraj je bio čak 59 i po sekundi dug. Znači, ja sam triba otpivat točno 59 i po, ni manje, ni više. I onda sam to navježba.
Kad me neko pita koliko sam se priprema za to, ja mu kažem: „Koliko se Luka Modrić priprema za igrat u Real Madrid?“ Pa cili život. Pripremaš se otkad si počeo pivat, jer na taj način vježbaš cili život.
Jeste li koristili štopericu?
Vuco: Kad smo snimali bubanj, nismo. Posli smo koristili štopericu da vidimo otprilike di bi to tribalo bit. To je bilo 59 i po. I to osim šta je službeni Guinnessov rekord, najviši je i neslužbeno. Par njih je neslužbeno bilo oko 40 sekundi do pedesaetak.
Da li znaš tko su bili ti?
Vuco: Znam. Bruce Dickinson je ima. Tee Green je ima 39 sekundi službeni rekord u pjesmi, studijska snimka. Ali je Bruce Dickinson ima 41 i po sekundu ili 42, tu negdi, na koncertu, a jedan tip je ima 55 sekundi i onda sam ja tija da bude oko minute. Znači da ne postoji mogućnost da neko pronađe na Youtubeu ikad duži ton, i službeno i neslužbeno. I tako da sam skinija ovaj rekord za 20 sekundi, a ovaj neslužbeni za 5-6 sekunda i to je sad najduži rezultat.
U kojoj kategoriji je to u Guinnessu?
Vuco: Nema ih puno u pjevanju. To je kategorija najduže otpjevani ton u pjesmi. Longest held vocal in the song, u zagrade studio recording.
Znači u studiju?
Vuco: Da. Ali ovo drugo šta sam gleda šta su bili malo duži od bivšeg rekorda, oko četrdesetak sekundi, su bile koncertne verzije, a ne studijske. Ali ja nisam tija jednostavno da postoji duža verzija. Postoji još i najviši ton i najdublji i ima najduži bez glazbe, a ovo je specifično jer ton mora biti dio pisme kao cjeline, treba imat smisla. Tako da nije to samo držat ton, nego je bitno da se i događa nešto. Tako da rekord je 59.5 sekundi i proleti brzo jer ima aranžman, i gitarski i bubanj. Uglavnom, počelo je sve kroz zezanciju. Kad me neko pita koliko sam se priprema za to, ja mu kažem: „Koliko se Luka Modrić priprema za igrat u Real Madrid?“ Pa cili život. Pripremaš se otkad si počeo pivat, jer na taj način vježbaš cili život. U tu minutu je stalo cilo iskustvo i više tehnika pjevanja, pa mogu reći i način života, jer sigurno ne bi prije trideset godina to moga. Sad sam se malo očistija od toksina i odma’ možeš.
Objasni mi malo sa tehničke strane kako se to može uopće postići. Kako se to izvodi?
Vuco: Normalno je da kreće sve od pluća. Ton mora bit snažan i puni glas mora bit. Da bi bio puni glas snažan, da se čuje jako i da se drži ujednačeni ton, a da se potroši šta manje zraka.
Kako kontroliraš potrošnju zraka?
Vuco: Kontroliram s vratnim mišićima i sa čeljusti. Ne možeš virovat koliko treba zgrčit lice. Kad radim treninge osjećam poslije, boli k’o kad igraš nogomet ili sprintove. To nisu samo glasnice, nego cili vrat, mišići, kosti, čeljust, sve radi, cili organizam radi. I onda na kraju kad dođeš do pedesete sekunde, onda radi psiha. Ako nemaš jaku psihu, ne možeš to. I onda treba znat kad treba stat. Možeš krepat. Precjeniš se, ideš dalje. Isto k’o ronioc. Ako zaroni malo dublje, ne stigne se vratit. Ovo je druga situacija, nije da je pod vodom, ali ti možeš otić predaleko. Koliko puta kad pretjeram s treningom osjetim malo srce da trokira. Znači buni se organizam. Isto k’o da trčiš maraton i ideš previše, pa slezena radi, organizam te upozorava da staneš. Ja nekad treniram dvadeset minuta, nekad sat i po, nekad treniram samo četiri minute i stanem.

Koliko često treniraš?
Vuco: Ja sam trenira prije ovoga dva miseca intenzivno, a onda posli sam trenira za svoj gušt.
A bi li to bilo izvedivo na koncertu u lajv svirci?
Vuco: Bi na ljeto, do minute sigurno. Evo ja sam neki dan piva negdi trideset sekundi i to nakon više od dva sata svirke. Teže je lajv nego u studiju. Zašto se dvoranski rezultati računaju odvojeno od onih na otvorenom u atletici? Jer je u dvorani lakše, bolji su uvjeti. I studijska verzija se može ponovit. Ja nisam isprve otpiva ovo, nego iz par pokušaja, a na koncertu moraš isprve. Ja sam prvo napravija dva tri zagrijavanja, pa sam mislim iz četvtorg, petog puta uspija. Prvi je bio, ja mislim, četrdeset i nešto sekundi, drugi pedeset i nešto.
Recimo, pjevači koji pjevaju samo čisto, oni su gotovi kad ih prehlada ulovi, on ne može iskontrolirat intonaciju, a ja je kontroliram. Ja sam to prvi put čuo kod dvoje pjevača. Čuo sam to istovremeno krajem osamdesetih kod Davida Coverdalea i Dine Dvornika.
Da li postoje neka sredstva koja pomažu pjevačima za opuštanje glasnih žica prije nekog takvog nastupa tipa jaja, slane srdele ili nešto slično?
Vuco: Sigurno ima istine da postoje sredstva koja pomažu, k’o kad nogometaš dobije udarac, pa mu stave sprej da mu malo utrne da ne osjeća bol. Tako postoje sredstva koja relaksiraju i ovo, jer su glasnice mišići. I još jedna stvar je bitna. Postoje sredstva koja uzimaš i kad ne pivaš i kad pivaš, a ne samo prije koncerta, tipa meda. Nedavno sam ima svirku u Konavlima, ja sam bio u polu upali grla, na otvorenom sam piva i onda krenem tehnikom jedan kroz jedan rock ‘n’ roll. Srića da imam pjesme di mi reži glas i onda tu sve intonacije loviš. Recimo, pjevači koji pjevaju samo čisto, oni su gotovi kad ih prehlada ulovi, on ne može iskontrolirat intonaciju, a ja je kontroliram. Ja sam to prvi put čuo kod dvoje pjevača. Čuo sam to istovremeno krajem osamdesetih kod Davida Coverdalea i Dine Dvornika. Znači kad vidiš da ne možeš, udaraj, k’o na distorziju da pojačaš. Ja sad pričam o svirci, ne o rekordu. Šta se tiče rekorda, tu moraš bit taj dan apsolutno spreman. Tada je bilo strašno vruće u studiju Croatia Recordsa u Dubravi. Čet’ri puta smo išli blizu minute. Ovo nije najduži rezultat, bio je jedan 59.92, osam stotinki je falilo do minute, ali nismo ga stavili baš zbog umjetničkog dojma. Nismo stavili najduži, stavili smo najljepši i koji se najbolje uklopija u svirku. Tako da mislim, dogodine ćemo ići na minutu. Napravit ćemo u Splitu spektakl za malo manje od godinu dana, a sad ćemo malo odmorit. Ovaj rekord je, zamisli, snimljen točno prije godinu dana. Sedam miseci su analizirali oni u Guinnessu. Sedam miseci su gledali kanale, ja sam posla sve, jer sam ovog prije preskočio puno, za dvadeset sekundi, za jednu trećinu.
Koliko dugo si ti Vuco na glazbenoj sceni?
Vuco: Točno četrdeset godina ima da sam piva na Glasu Kaštela, da sam uzeo mikrofon u ruke i piva, a 35 godina da sam sa bendom u Splitu osvojio Prvi pljesak. Znači četrdeset godina sam u tome, od čega 35 godina profesionalno. U pjevanju rijetki teže da zvuče k’o na ploči. To je najveći uspjeh jednog izvođača. Najveći uspjeh je kad ti dođe publika i kaže ovo je k’o na albumu, kad vide da si u formi, i ti i gitarista i bubnjar. To ti je jedno iskustvo. Mi smo napravili jedan koncert u dvanaestom misecu, jedan od najboljih koncerata, ne Živog blata samo, nego koji je Split uopće i vidio, a znaš koji je razlog, imali smo više probi nego obično.
Ja sam pozva’ dva securityja da stoje ispred studija sa dvi strane i nije moga niti direktor Croatia Recordsa proć. Znači dva securityja su pazila da niko ne uđe tu di sam ja piva, jer sam mora bit opušten psihički, radi koncentracije.
U sjedištu Guinnessa ste pričali i o mogućoj budućoj suradnji. Kako bi to izgledalo?
Vuco: Imao sam ideju već i prije, jer stjecajem okolnosti ispalo je tih 59.5 sekundi i stvarno sam vrlo ozbiljno shvatio postavljanje novog rekorda, jer sam pozva’ dva securityja da stoje ispred studija sa dvi strane i nije moga niti direktor Croatia Recordsa proć. Znači dva securityja su pazila da niko ne uđe tu di sam ja piva, jer sam mora bit opušten psihički, radi koncentracije. I sad mi je želja da za godinu dana napravimo studio jedan improvizirani na splitskoj rivi, ali da bude pravi i da postavimo video zidove i da dođu ljudi da jednostavno vide i da navijaju, jer bi to bilo prvi put službeno priko minute, cila minuta, a sekundi koliko bude. Ja na treningu imam taj rezultat, al drugo je trening a drugo je zapravo. Ja bi u Split volio pozvat Guinness službeno, tako da Grad Split bude pokrovitelj, pa da idemo na obaranje svjetskog rekorda i da budem prvi čovik koji je napravija studijsku snimku minute u povijesti. Ovako sam najduži, ali da budem prvi koji se dočepa minute. Fali mi pola sekunde. To bi napravio javno na rivi, a za to očekujem najmanje pedeset tisuća ljudi.
I šta ako probiješ ovaj rekord? Hoćeš počastiti ljude koncertom?
Vuco: Hoću sigurno. Prije koncerta napravimo to i kad to bude gotovo, bit će euforija i onda se penjem iz studija na pozornicu. Odma’ uz studio je pozornica. Uživo prenosi CMC, moja izdavačka kuća Croatia Records i nakon toga se penjem na binu i kreće se.
Kako si doživio ovo današnje iskustvo u Guinnessovom sjedištu?
Vuco: Malo mi je bio stres. Znaš, uvik je lakše kad je moj jezik, ali danas se pokazalo da je to bilo i dobro. Znači da sam danas bio kratak i jasan, malo na engleski, malo na hrvatski, bolje nego da sam puno nešto priča.

Jel’ očekuješ neku medijsku podršku u Hrvatskoj?
Vuco: Medijski je dosta bilo dobro i samo kao objava prije petnaest dana, kad su oni meni službeno javili da su priznali rekord. Ali meni je ovo neka osobna satisfakcija, jer ja mislim da ja preskromno pričam o tome. Kad malo bolje razmislim, da mi je neko reka’ da ću ja pivat 59.5 sekundi. Znam kad sam doša’ do 52 kako sam se veselija i onda sam bija cili deprimiran kad sam naša na internetu jednog sa 55. Ali ja sam mislio da je to dio pisme, a nije, samo su odsvirali do 55 sekundi i stali. I prihvatili su mu krik, a ne pjevanje. Ali i krik je ipak ispustio čovik. Ja sam Guinnessov rekord premašio za 20 sekundi, ali sam za 5 sekundi premašio i neslužbenog.
Da li ti misliš da su tvoje folk pjevačke tehnike pomogle da ostvariš rekord?
Vuco: Jesu sto posto. Pomogle su između desete i pedesete sekunde.
Pa to je većina.
Vuco: Ali kod aviona je najvažnije uzlijetanje i slijetanje, ne bi ništa moglo bit bez metala. Ima neke stvari šta i priroda odredi, odnosno Bog. To ne možeš naučit. To je boja glasa. Dakle, uzmimo sad bend koji se zove Judas Priest, još ima nekih bendova, ali to je najbolji primjer. Ili na početku u Deep Purpleu kad je piva Ian Gillan. Ian Gillan je ima taj drugi glas, ja ne volim reć’ falset. Postoje pjevači kojima je ista boja prvog i drugog glasa, čak ni sami ne znaju kad pređu iz prvog u drugi glas, ista je boja prvog i drugog i to je rijetkost i onda su to teške visine.
Ja sam se rodija u Splitu, ali sam djetinjstvo proveo u Kaštelima. Moja mater bi mene vodila na narodnu muziku u Kaštel Gomilici i Kambelovcu, na Torac, plaža poznata, i tu bi svirala narodna muzika. I ona mene odvuče i meni dobro, igram fliper, jedem pomfrit i ćevape i slušam. A pokojni ćaća mi je volio Tomislava Ivčića i Mišu Kovača i to sam sluša’.
Ti si svoju glazbenu karijeru započeo u metalu. U kojem trenu si ti počeo eksperimentirati sa folkom? Da li je to bila neka svjesna odluka ili te privlačio melos balkanskog folka?
Vuco: Bitno ti je di živiš. Ja sam se rodija u Splitu, ali sam djetinjstvo proveo u Kaštelima. Moja mater bi mene vodila na narodnu muziku u Kaštel Gomilici i Kambelovcu, na Torac, plaža poznata, i tu bi svirala narodna muzika. I ona mene odvuče i meni dobro, igram fliper, jedem pomfrit i ćevape i slušam. A pokojni ćaća mi je volio Tomislava Ivčića i Mišu Kovača i to sam sluša’. Kako bi oni slušali, mater narodnu, otac zabavnu. I onda se tu slušao dosta u Kaštilima i oni sarajevski rock. I kad sam priša u Split živit’, tu sam upoznao u srednjoj školi malo heavy metal. Ja u svemu vidim dobre stvari, neću ja sad filozofirat. Sve ima dobre i loše strane, a tu ima dosta dobrih. I onda sam malo po malo spaja, nisam prvi. Mi imamo i Kiću Slabinca koji je spaja tamburicu, Elvis Presleyja i šlager, imamo Milića Vukašinovića iz Vatrenog poljupca koji je ima prvi bend, prljavi rock baš pravi, Vatreni poljubac, a istovremeno je radio pismu za Hanku Paldum. I onda sam se ja odgojio u podneblju di se volilo to slušat.
Ja sam inače kad bi iša’ po Njemačkoj, devedesetih godina na svirke, ja bi vrtio malo Megadeth, onda odma’ iza Megadeth stavim Šekija Turkovića.
I onda kad sam ima’ srednju školu, kad sam počeo radit svoje pisme, onda mi se pojavljivalo sve ono čega sam naslušan, elementi svega pomalo. E sad, to treba nekako znalački ukomponirat da ne smeta. Ne može to na silu, to neko mora bit naslušan svega toga. Ne može neko počet s trideset godina sad spajat elemente, ali ja sam ka’ dite odrasta u dijelu Hrvatske, tadašnje Jugoslavije, koja je slušala to, narodne i rock ‘n’ roll. I Azru i Dugme i Halida Bešlića. Kad sam otiša’ u Split di se sluša metal, a isto i narodne, ostalo mi je sve u glavi. I onda sam vidija da ima dobrih stvari i ovamo i onamo. Onda sam zaboravija na tu folk muziku dok nisam slučajno za Splitski festival triba snimit jednu pismu na kazetu da me primi na festival. I uzeo sam neku jeftinu kazetu 91., 92. na Peristilu u Naprijeda, neki PGP RTB narodnjaci, na sniženje stavilo, već je rat počeo. Ja reka’ kumu da idemo vidit šta je to, mi nalili vina, kad je to krenilo, mi se opili, odma’ trčali kupit još tih kazeta. Miroslav Ilić, Nada Topčagić, Ana Bekuta. Evo sad s Anom Bekutom sam napravio duet. Znači, čuo sam da je to dobro. Ja sam inače kad bi iša’ po Njemačkoj, devedesetih godina na svirke, ja bi vrtio malo Megadeth, onda odma’ iza Megadeth stavim Šekija Turkovića.
Nije lako pjevati folk vrstu glazbe.
Vuco: A ne, ne. Ja više pivam sve na moj neki način. Ja ne pivam narodnjački skroz. Ja sve pivam na ovaj moj način rokerski, samo koristim nekad tu njihovu tehniku. Ne način pivanja, nego tehniku, da mi je lakše, da se manje umaram, tehniku efekata, tehniku da pojačam mikrofon pa pivam tiše. To me spašava puno puta. Ja puno pojačam mikrofon, a uopće ne pivam glasno, ne derem se. To je stvar koju prvi put nekome govorim.
Da li to koristiš i na snimkama ili samo na koncertima?
Vuco: Samo na koncertima. Ja puno pojačam mikrofon i onda pivam dosta tiše i onda mogu pivat bez problema satima. I vrlo je bitan monitor, da se ja čujem. Ja se moram čut i onda pivam tiše automatski.
Da se vratim na tvoj metal. Ti si oformio Živo blato 1997. i snimili ste album „Konac konca“ 2000. Vi napravite koncert kao Živo blato i rasprodate, a to je publika koja nije od 2000. dobila nikakvog novog materijala. Znači da oni mogu poslušati neku novu stvar jedino ako dođu na koncert i vi odsvirate nešto novo uživo. I svejedno dobro reagiraju iako je nikad prije nisu čuli. Ali kako je moguće da jedan bend ima toliko publike koja će doći i platiti karte za koncert, a vi ste snimili samo jedan studijski album?
Vuco: Jedan studijski i jedan lajv. Na lajvu ima par novih pisama.
Pa mora biti nešto toliko privlačno da oni dođu.
Vuco: Evo stvarno, nisam o tome razmišlja. Znaš šta, ja i Tošo se nekad gledamo i ja pitam Tošo jesu oni normalni, pa mi sviramo iste pisme 25 godina.

Pa kad će taj drugi album više?
Vuco: Evo pitaj Jitza.
Jitz, ti si producent i solo materijala i Živog blata, ili?
Ivan Špeljak Jitz: Samo Živog blata.
Vuco: Ali za solo materijal će mi sad pomoć. Ja produciram, ali će mi on malo pomoć u nekim stvarima, postprodukcija. A Živo blato sve radi on.
Već se godinama kuha taj drugi album od sto i koliko pjesama?
Vuco: 128, a mislim da će bit 130.
Koliko to mora bit CD-ova? Sedam?
Jitz: Otprilike tako negdje, sedam, da.
Pa već par godina čekam.
Vuco: Ljudi čekaju deset godina. Imam veliku vijest sada za fanove Živog blata. Puno njih pita i dogovorija sam se sa izdavačkom kućom da će bonus poklon bit album „Konac konca“ iz 2000. Reizdanje će bit i dobit će u paketu i to.
Jitz, u kojoj je to sad fazi i zašto to toliko dugo traje?
Jitz: Pa ima 130 pjesama, zato toliko dugo traje. Ima jako puno posla na tome i zato se i razdužilo. Snimamo to 12 godina. Ima tu za snimati. Nije tu samo gitara, bas i bubanj kao Živo blato. Tu ima i trubača, imaju i operne pjevačice, ima back vokala, ima jako puno instrumenata. Ima jako puno toga i rasteglo se sve zbog toga, ali 98% je gotovo.
Za koju izdavačku kuću će ići?
Vuco: Ići će za Croatia Records sigurno, zato jer mi oni daju apsolutnu slobodu i oni žele imat taj album za sebe kao dio kataloga, jer je to najveći projekat u povijesti Balkana.
Ja sam pobjedija jednog profesionalnog nogometaša šta se proda iz Dinama za nekoliko miljuna eura u Romu, pobjedija sam ga iz udarca iz kornera, zabija sam mu 4:3 na velikom terenu sa 130 kila u cipelama. Jednostavno ja ne mogu to trpit. Znači to je volja neka, volim se takmičit.
O čemu ti Jitz odlučuješ kao producent?
Jitz: Ja sam ih natjerao da snime. Došao sam u Split gdje je Tošo najveći dio posla napravio u mjesec dana. On je u efektivnih 24 dana snimio sve, a onda se ostalo rasteglo.
Vuco: Ja snimam tri-četiri miseca i onda mi se smuči sve i moram napravit pauzu.
Kako si ti Jitz sudjelovao u ovom rekordu? I ti si isto dijelom zaslužan za njega.
Jitz: Djelomično. Gledali smo kad je Vuco počeo pjevat te dugačke dionice kad se počelo snimat. Onda smo išli vidjet jel’ ima kategorija najdužeg vokala i onda smo našli da je u pjesmi najduži rekord bio 39 sekundi i onda smo vidjeli da vrlo lako on taj rekord može skinut. Tako da smo dalje gledali oko toga. Mislim, ideja je bila i na početku kad smo počeli snimat, bilo je 120 pjesama, 130, ja sam već onda rekao da je to blizu i da treba provjerit da li možda i to već ulazi u Guinnessovu knjigu rekorda, ali poslije smo vidjeli da ima tu albuma koji su snimljeni i koji su duži, koji imaju više pjesama. Ali mi nismo htjeli ići na to, zato jer ti albumi su rađeni više da obore rekord nego da bude dobar album, a nama je bilo bitno da napravimo album kao cjelinu, a ne da obaramo rekorde i nadodajemo bezvezne pjesme unutra. Tako da smo ipak nakon nekog vremena vidjeli da ima kategorija u kojoj bi se mogao skinuti rekord, a ima i pjesma na albumu koja se zove „Rekorder“ i onda eto, našli smo kategoriju.
Dobro, i kad će to ugledati svjetlo dana onda?
Jitz: Do kraja godine. Manje više sve je gotovo, jako malo nam je ostalo.
Ti sviraš i gitaru, je l’ tako?
Jitz: Na nekoliko pjesama sam odsvirao gitare.
Vuco: Odsvira’ je par odličnih sola na ploči i odsvira je neke obrade. Imamo i šest obrada. To je sve on odsvira, ne znam ja to odsvirat tako.
Jitz: Imamo Elvisa, Guns N’ Roses…
Vuco: Obradili smo Elvisa, Guns N’ Roses, Judas Priest, Beach Boyse, Beatlese i jednu pjesmu smo posvetili Bill Wymanu, basisti iz Rolling Stonesa. Jel’ ti znaš da su na jedan indirektni način Mirjan Jovanović Tošinjo, ratnog rockerskog imena Veseli sir i Zec, Mister Rabbit, koji je neko vrime svira bas, krivi šta ima toliko pjesama. Sad ću ti reć’ zašto. Trebalo je bit 50 – 60 pjesama, ali oni puše puno cigareta. Sad napokon da rečem ljudima zašto ima toliko pjesama. I oni idu zapalit duvan na probama. I kad oni odu zapalit duvan, ja ne idem, ja ostanem i sviram gitaru. I oni zapale po dvi cigarete, vrate se, a ja izmislim dva rifa i dvi nove pisme. I opet nove i opet nove. I onda kad je došlo do stotinjak, Tošo je reka’ u očaju i panici: „Nemoj Zec više ić’ pušit.“ Reka je doslovno: „Nemoj, kote se, kote se pisme.“ Jer oni se vrate, a dvi nove. Opet se vrate, jedna nova. Sigurno su zaslužni za jedno trideset komada. I onda je Tošo reka’: „Nemoj molin te.“ Zamisli kad je on trpija u komadu sat i po, dva, kaže: „Nemoj, kote se.“
Šta ti znači ovo priznanje iz neke umjetničke, a i čisto ljudske perspektive?
Vuco: Znači mi na tri načina. Sad moram razmislit na koji mi način znači najviše… Prvo mi znači na način mene kao karaktera. Ja se volim natjecat, takmičit. Ja sam pobjedija jednog profesionalnog nogometaša šta se proda iz Dinama za nekoliko miljuna eura u Romu, pobjedija sam ga iz udarca iz kornera, zabija sam mu 4:3 na velikom terenu sa 130 kila u cipelama. Jednostavno ja ne mogu to trpit. Znači to je volja neka, volim se takmičit, volim da se nadmećem i volim bit rekorder i drago mi je šta sam svjetski rekorder. Znači mi to. Uvik sam volija i sport pratit. To je broj jedan. Čak sam mislija u jednom trenutku da snimimo za sve pisme spotove, tu bi sigurno ušli u rekord. Ali lakše mi je otpivat minutu nego snimit 130 spotova. I već sam ima sve isplanirano i onda sam shvatija da ćemo se raspast svi i da puno košta. Znači, to mi znači kao karakteru, jer volim pobjedit, ne da sam iskompleksiran nego volim to, sport takmičenja. I priznajem prva mista, a ne tamo neka druga, treća. Broj dva, drago mi je glazbeno, zato jer stvarno se mora sublimirat sve. U toj jednoj minuti je puno tih izvedbi, to je jedna vještina, ovaj put glazbena, umjetnička. I drago mi je sa strane toga, ‘ko god se imalo razumi u glazbu, a kamoli puno, mora znat da je to stvarno, i iskustvo, i talent, i prirodno, i genetika, i tehnika i vježbanje. Kad imaš talenat plus vježbanje i genetika, mora bit uspjeh. Treće mi znači i zbog oponenata, ne mene, nego bilo koga, a to su ljudi koji su iskompleksirani i stoje iza kompjutera i omalovažavaju svaki uspjeh.

Kao sudioniku s idejnim doprinosom, šta tebi Jitz ovo priznanje znači?
Jitz: Meni je jako drago da je Vuco ušao u knjigu rekorda. To nije mala stvar i to je malo teža disciplina, tako da mi je jako drago i da sam sudjelovao u tome i da sam evo upravo ovdje i da smo zajedno sad.
Vuco: I meni je vrlo drago, kao šta si i sama čula, da sam jedan od rijetkih koji dođu kod njih u London, jer u Guinnessu strašno cijene ovaj moj rekord. Sutkinja i njih nekoliko koji su zaduženi za organizaciju su pokazali veliko poštovanje. Oni su pratili i ocjenjivali, jer su morali elaborirat i dokazat i provjeravat rekord i potvrdit da je on otpjevan. Imali su studijske trake i kad su vidili da je rekord valjan, da je rekord ispravan i po pravilima i da je on uistinu tako otpjevan, jer danas je velika mogućnost manipulacije kompjuterima, ustvrdili su da je to stvarno tako. Malo sam čak i demonstrira tamo. Činjenica je da mi puno znači šta su rekli da su otvoreni za suradnju i cijene ovaj rekord, jer ovaj rekord nije da si se takvi rodio i to je sad to, nego se moralo puno radit na njemu i mnogo sam oborio prethodnog službenog rekordera, za jednu trećinu, za velikih 20 sekunda. I drago mi je, šta si se i sama uvjerila, da me poštuju i respektiraju i stvarno su iskazali veliko poštovanje prema mome rezultatu i prema meni kao muzičaru tako šta su baš zadovoljni i pozvali su me u London, a nemaju taj običaj. To je jedna stvarno velika stvar, tako da sam ja, na neki način, počašćen i dali su mi neko priznanje da je ovaj rekord ne samo rekord da bi bio rekord. Stvarno jedan dugotrajni i veliki rad stoji iza toga, pa mogu reć’ i zadnjih godina i način života, jer da nisam zadnjih pet, šest, sedam godina totalno se primirio, način života smirio, mislim da bi ja i dalje pjevao dosta kvalitetno, ali možda rekord ne bi bio skoro minutu. Ja bi ga sigurno odradio, ali ne na ovako relativno lagan način. E sada, dolazi teži dio di idemo preko minute i imamo se vrimena pripremit, dogovorit sve sa Gradom Splitom i mislim da će i ljudi guštat, dobit će i koncert i gledat će uživo obaranje jednog svjetskog rekorda, stavit ćemo velike ekrane. A Split je grad koji voli šampione, voli prvake.
Eto, napravio si grad ponosnim.
Vuco: Pa ja mislim da može i država bit, nema puno svjetskih rekordera. Ali čak smo imali dva svjetska rekordera, nevjerojatno, u ronjenju na dah.
Znači, Hrvati imaju dobra pluća.
Vuco: Apsolutno. Bio je jedan sa 24 – 25 minuta i sad ga je nedavno jedan oborio sa 29 minuta. Udahnuo je na kisik i zadržao 29 minuta. I sad sam ja uletio sa najdužim tonom. Hrvatska nema puno rekordera, ali ima nekoliko nas koji moraju trenirat. A ovi ostali rekordi su, ne znam, najveća sarma, najveća štrukla, mislim, Cirkus Colorado, uz svo poštovanje. A za ovo treba trenirat desetljeće. Mislim da Hrvati stvarno imaju pluća, šta si rekla, izdržljivi smo.
Rekorderski ton možete poslušati u pjesmi “Nek’ sam pijan”: