Iako je koncert grupe Lačni Franz u Hard Placeu najavljen kao oproštajni, većina poštovatelja rada Zoran Predina vjeruje da je ovo samo kraj jedne od brojnih umjetničkih faza kroz koje svaki vrhunski umjetnik prolazi u svom životu.
Iako je ova godina obilovala odlascima na najrazličitije načine, Lačni Franz ne spada u kategoriju “tužnih” ili “definitivnih” razlaza. U nepuna dva sata svirke nije se stekao dojam težine rastanka ili neizrečenog kolopleta emocija kao što je to bio slučaj s oproštajnim koncertom Hladnog piva prije dva mjeseca, nego je nastup Lačnog Franza više djelovao kao zaključivanje poglavlja.
Zoran Predin je sa svojim muzičarima Anejem Kočevarom, Tinom Časom, Lukom Čadežom i Boštjanom Artičekom djelovao kao da će nastaviti raditi, samo u drugim stilovima, konfiguracijama i formatima. Bit će zanimljivo vidjeti koliko će ova pretpostavka biti točna i da budućnost neće staviti pred nas neki ružan slijed događaja. Iz sadašnje perspektive čini se da je posljednji put Zoran Predin uskrsnuo ime Lačni Franz kad je osjetio da se želi vratiti bazičnom rockerskom zvuku, potpisnika ovih redova je sinergija Zorana Predina i drugih članova podsjetila na Neila Younga i grupu Crazy Horse i sada bi, vjerojatno, htio probati nešto novo. U svakom slučaju, ovaj Lačni Franz je zvučao mnogo bolje od prvog ponovnog okupljanja Lačnog Franza oko 2006. koji je trajao koju godinu.
Koncertna svirka je bila opuštena i bazirana na jednostavnom garažnom rocku (u boljim slučajevima), s povremenim ekskurzijama u metal (?!), latino, ili makedonsku muziku. Odmah nakon što je odsvirana posljednja pjesma na bisu, “Zarjavele trobente”, bez krzmanja je puštena muzika preko razglasa, tako da nekih “velikih” poruka nije ni bilo. Tijekom nastupa Predin i bend su bili u dobroj formi, Zoran je poput frontmena ili konferansjea pojašnjavao pjesme (što nije nepoznato redovitim posjetiteljima njegovih koncerata), a bend je pažljivo pratio svog šefa.
Zafrkancije nije nedostajalo, a nije nedostajalo ni suza kad je Predin spomenuo svoje preminule kolege, Massima Savića, pa potom i Margitu Stefanović iz EKV te Tustu iz sastava KUD Idijoti. Margiti u čast je izveo “Kosu boje srebra”, a KUD Idijoti su svoj spomen dobili kroz izvedbu “Ja sjećam se”. Predin je još izveo obradu makedonskog kantautora Jonče Hristovskog “Ako umram il’ zaginam”, te na taj način podsjetio na veliko kulturno blago najjužnije pokrajine nekadašnje Jugoslavije. Još jedan neizostavan klasik iz perioda nekadašnje Jugoslavije bila je izvedba “Bilećanke” čiju je izvedbu Predin najavio zafrkancijom da će “Pišta to riješiti s policijom da je možemo odsvirati”.
Sam koncert je bio retrospektiva radova Zorana Predina (uz par obrada), neovisno je li riječ o albumima Lačnog Franza ili Predinovoj solo-karijeri. Samoj set listi se može malo ili ništa prigovoriti, dramaturgiji, svirci i pjevanju također. Koncert u Hard Placeu je bio posveta prošlom vremenu i ljudima koji su imali (ne)sreću živjeti u to doba. To nije nostalgija za Jugoslavijom, nego za vremenom u kojem je biti mlad bilo mnogo bezbrižnije nego danas. Kada Predin otpjeva stih “Generacija stripova na hladnoj pivi, sretni bez razloga, još uvijek smo živi”, to je točno određena slika koju pripadnici tih generacija razumiju i to možda objašnjava da se prosječna dob publike u Hard Placeu opasno približavala nekom nedefiniranom broju iznad 45.
Za razliku od nekih drugih kantautora iz njegove generacije, Predina novi slušateljski uzrasti uzimaju s određenom dozom rezerve, i vjerujem da će se to u nekom narednom periodu promijeniti te prihvatiti njegove pjesme. Uostalom, što bismo mi bez njega?