Dan nakon godinama iščekivanog susreta s Peterom Perrettom, reporterski tandem Ravno dodna odlučio se za nešto potpuno drugačije, pratiti nastupe mladih bendova u brajtonskompubu Hope & Ruin. Izravni povod bila je želja da uživo provjerimo nemali potencijal koji je mladi dublinski autor Aaron Corcoran iskazao na svom nedavno objavljenom prvijencu “New Wave Vaudville“, inspiriranom izvođačima…
Dan nakon godinama iščekivanog susreta s Peterom Perrettom, reporterski tandem Ravno do
dna odlučio se za nešto potpuno drugačije, pratiti nastupe mladih bendova u brajtonskom
pubu Hope & Ruin. Izravni povod bila je želja da uživo provjerimo nemali potencijal koji je mladi dublinski autor Aaron Corcoran iskazao na svom nedavno objavljenom prvijencu “New Wave Vaudville“, inspiriranom izvođačima i bendovima za koje sam iskreno vjerovao da njegovim vršnjacima, čak i onim glazbeno potkovanijima, ne znače baš ništa.
Naime, taj riđokosi klinac i na albumu i na prethodno objavljenom EP-ju zvuči kao da je izumio vremeplov i svaki slobodni trenutak proveo vraćajući se u razvaljene njujorške klubove i galerije s kraja sedamdesetih kako bi pratio kratkotrajni glazbeni spazam zvan no wave s posebnim naglaskom na njegove najtalentiranije predstavnike, prije svega Jamesa Chancea i Contortionse.
To ga, zajedno s drugim utjecajima poput velikih The Fall i funku sklonijeg ogranka post-punka čini dovoljno drugačijim od tako često uniformirane britanske scene, pri čemu mislim na činjenicu da svaki iole uspješan indie ili alter bend u rekordnom roku dobije čitav niz kopija. Posljednji takav primjer su Fontaines D.C. čiji manje ili više suvisli dvojnici polako preuzimaju pozornice manjih venuea nalik ovom koji smo posjetili u, kako mu vole tepati, “dragulju engleske rivijere“.
Razgledavanje istog poprilično su nam otežali kiša i vjetar pa smo čak i poznati Brighton Pier prošli gotovo u trku, pronašavši zaklon u najstarijem akvariju na svijetu. Poslije kraćeg druženja s ribama, meduzama i rakovima te ručka u indijskom restoranu, vaš se izvjestiteljski dvojac dovukao do Hope & Ruina, što se nije pokazalo najpametnijim potezom s obzirom da su u tom trenutku trajale tonske probe dva izuzetno glasna i naporna metal sastava.
Naime, koncerti u Hope & Ruinu održavaju se u dvije prostorije, donjoj uz šank gdje nema bine i ne naplaćuje se upad te onoj na katu maksimalnog kapaciteta 150 ljudi. Takvih pubova diljem Engleske ima u doslovno svakom gradu, zbog čega sam se skoro instant prisjetio nebrojenih svirki raznoraznih wannabeja u mančesterskom Night & Dayu, no u razgovoru s lokalcima saznali smo da u Brightonu predstavlja i jedino mjesto gdje oni koji dolaze imaju priliku pokazati što znaju.
Jedan od njih bio je i prvi bend večeri, domaće snage Nil By Habit, čijih nas je 35 minuta svirke dosta ugodno iznenadilo. Post-punk revival koji traje već desetak puta duže od onog originalnog zaista je dao svoje, ali ova petorka uspjela je iz njega izvući najzanimljivije i nasloniti se na Talking Headse, Japan pa i Ultravox prije nego što su sasvim otišli u mainstream.
Imaju i vrlo ekspresivnog frontmena (i jednog od dva vokala) Ronana O’Briena koji, vjerovali ili ne, frapantno nalikuje svom skoro pa imenjaku, slavnom američkom voditelju Conanu O’Brienu. Grimase koje je izvodio tijekom nastupa podsjetile su me na Davida Byrnea, ali i Davida Thomasa iz Pere Ubu, a sve to začinio je kretnjama nalik nekom pantomimičaru koji pokušava rekreirati napad panike. Po završetku nastupa, kratko smo razgovarali s njim, doznavši da je riječ o lokalnom učitelju kojeg su došle podržati i njegove kolege, među ostalima i (pretpostavljam) profesor likovnog koji je sve izvođače crtao stojeći u prvom redu.
“Draga, smanjio sam Elvisa Costella“, pomislio sam kada sam čuo Canned Pineapple, točnije kada sam ugledao njihovog pjevača i gitarista koji je, s iznimkom frizure, od slavnog liverpulskog kantautora pokupio sve od modela gitare do kretnji neurotičnog geeka. Nažalost, ne i talent jer su, osim povremenih pokušaja da postanu neka žešća distorziranija verzija Costellovih Attractionsa, zaglibili u koktelu garaže, punka i britanske rock tradicije kakav su sad već dosta davno pokrenuli The Libertines. U tome u ideji nema ništa loše, ali je u pitanju jedan od onih sastava čije pjesme zaboravite nekoliko sekundi nakon što čujete posljednji akord.
Sa Skinnerom i dijelom članova njegove ekipe smo se i upoznali uoči koncerta te nam je otkrio da je oduševljen Hrvatskom, pogotovo buzarom. Aaron je vrlo simpatičan i skroman mladić koji se na stageu pretvara u svoju suštu suprotnost i predvodi svoj bend kroz mahniti, kako je to u recenziji precizno opisala naša Nina Vrdoljak, metež punka i funka.
Prvi među jednakima svakako je Mason McMillen čiji vriskovi saksofona evociraju Jamesa Chancea i Johna Lurieja od kojih je preuzeo i tipično džezerski kul, u slučaju ovog prvog donekle i kretnje. Dablinska scena, otkrili su nam, pati od kroničnog manjka kompetentnih saksofonista, zbog čega McMillen svira u velikom broju tamošnjih bendova. Petorica muzičara okupljenih pod imenom Skinner nemaju nešto nalik zajedničkom imageu pa uz džezera Masona imate i, primjerice, bubnjara za koga biste pomislili da pripada nekoj metal skupini na tragu onih koje su istovremeno nastupale u prizemlju.
Najviše pjesama, logično, izveli su sa spomenutog prvijenca od kojih su me najjače šusnule “Jesus Wore Drag“, zajebantska “Sour Milk“ gdje ga muči što ne može pronaći željeni umak u supermarketu, te “Tell My Ma“ koja ima i najveći potencijal da postane hit. Uključili su i poneku novu stvar koja ne odstupa od dosadašnje formule, formule koja bi, sudeći po reakcijama i nabrijanom plesu četrdesetak okupljenih, zaista mogla ispasti dobitna, odnosno dobaciti do šire publike.
S obzirom da je na čitavoj turneji nastup u Brightonu počeo najkasnije, u 22 sata, morali smo propustiti posljednjih dvije-tri skladbe kako bi uhvatili vlak za London, ali i ovo što smo čuli bilo je sasvim dovoljno da opravda našu odluku da otputujemo 75 kilometara ne bi li ga poslušali.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
