Skunk Anansie u Zagrebu – bliski susret treće vrste

Britanski bend predvođen najprepoznatljivijom pjevačicom na globalnoj rock sceni, sinoć je po drugi put nastupio u Zagrebu.

Skin (Foto: Tomislav Sporiš)

Da je Skin izvanzemaljka, u to su se dosad već uvjerili i najciničniji ufolozi. Da bi Skunk Anansie bez nje bili samo još jedan u nizu žestokih i melodičnih bendova, pa makar imali na desetke hitova poput „Hedonism“, „Secretly“, „Weak“ ili „Over the Love“, to je jasno čak i urednicima Narodnog radija. No, da nije normalna, u to se zagrebačka publika uvjerila jučer u klubu Aquarius, barem oni koji su propustili njihov lanjski koncert na Mars festivalu. Ipak, klub je mjesto gdje su Skunk Anansie prirodno smješteni, gdje Skin može hodati na rukama fanova do šanka i nazad, koliko god ju je puta volja.

U Aquariusu su bili neljudski uvjeti za bilo što osim za obranu vlastitog života. Bez zraka, bez pola metra praznog prostora, bilo je nemoguće približiti se bendu kako bi se izbliza analizirala fizionomija pjevačice u koju se može dva sata sa zanimanjem buljiti i kad bi samo sjedila na rubu bine i šutila. Ustvari, ukazalo se idealno nečuvano mjesto pored lijevog zvučnika, no u trenutku kad je iz njega grunulo „Yes, It’s Fuckin Political“, ovom nadobudnom novinaru je pozlilo od basa koji je svom snagom odzvonio u praznom želucu. Srećom, ukazao se tu revni redar koji mi je pogledom priopćio da mi tu nije mjesto te da mi je to voljan dokazati i na drugačije načine. Spasio mi je život.

Skunk Anansie je u osnovi pop bend koji u svakom trenutku pokušava biti prilagođen svačijem uhu, ali sa Skin nemaju izbora nego nagaziti na gas i svaku pjesmu riffovima dovesti do bjesomučnog vrhunca. Skin se može skulirati i publici dopustiti da je vodi u „Hedonism“ i „Secretly“, no jedva dočeka da sav višak energije izbaci na „Brazen“, „My Ugly Boy“ ili „I Can Dream“. Kad ima glazbenu kulisu pogodnu da istrese iz sebe svo svoje ludilo, tada je konačno sasvim svoja.

Skunk su valjda jedini bend na čijem koncertu u jednom trenu vidite samo noge njihove pjevačice u zraku kako vire negdje usred gužve. Skin nekim čudom nije propustila otpjevati nijedan stih dok ju je masa ruku nosila po klubu, dok se dizala s poda ne znajući gdje je stage, a gdje izlaz. Za razliku od mnogih koji se trude pokazati da su „jedni od nas“, ona to odlučno dokazuje dodirivanjem znojnih tijela svima onima među koje se ubacila. Umjesto da bude sretna što joj je radno mjesto izvan te nesnosne gužve, Skin uporno želi biti usred gomile. Dakle, kako već zaključismo, nije normalna.

I baš je zato Zagrepčanima priredila još jedan nezaboravan koncert benda koji je po svim mjerilima već odavno trebao biti neka stara, nostalgična priča. Al’ eto, četrdeset-i-nešto-godišnja Skin takav rasplet događaja ne kani dopustiti. Radije će poginuti pod nogama obožavatelja, nego dati priliku novinarima da pišu o simpatičnom i dobrodržećem britanskom bendu, čija je snaga i atraktivnost iščezla s godinama.

Podcjenjivački i s omalovažavanjem govoriti o Skunk Anansie jednostavno je pogrešno, pa ma kakvi razlozi njihova ponovnog okupljanja bili. Pogotovu nakon svjedočenja ovakvom koncertu. Uostalom, nije ni čudo da su prije deset godina prestali s radom, toliko životne energije prosute po svakom nastupu dokusurilo bi i puno otpornije od njih.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X