Sinoć su zagrebačku Šalatu zatresli Skunk Anansie.
„Oni koji počnu s pričama o Bogu obično se okome na nekog. Nekad je to LGBT populacija, nekad ljudi druge boje kože, nekad žene… Oni koji u političke svrhe pričaju o Bogu to rade isključivo zbog moći i kontrole, a ne zbog Boga, jer religije nas uče da budemo bolji ljudi. Mi smo jebeno ravnopravni!“ – bio je govor koji je održala Skin tijekom nastupa britanske grupe Skunk Anansie na zagrebačkoj Šalati. I taj govor je prihvaćen u oduševljenju na krcatom stadionu (izumu li se dvije tribine koje su u rekonstrukciji od potresa).
Za Zagreb je to nekako došlo u pravom trenutku obzirom na događanja na društveno-političkoj sceni u pokušaju mijenjanja agendi i kanona i kad nas se uvjerava da je crno bijelo, a bijelo crno. Nimalo lak trenutak, a iz neke osobne perspektive bilo mi je dobro došlo što sam na pet dana prije ovog koncerta izbivao iz Hrvatske kako bih malo „izvjetrio“ amplitudu tog pritiska, koji negdje tinja jače, negdje slabije, inače Skin ne bi imala potrebu reći to što je rekla i podvukla to s idejom o jednakošću. Kad se sve zbroji i oduzme ono prema čemu se treba uvijek ravnati na ovom svijetu, u kojem se kao prije nepunih stotinjak godina na ovom kontinentu, opet u društvenom magnovenju kovitla političko lijevo i desno, za budućnost naše djece najrazumnije se voditi prema ideji jednakosti koja je uvijek ugrožena, ali je ima smisla braniti.
Skin je taj svoj govor održala pred pjesmu „God Loves Only You“, koju je predstavila kao ateističku pjesmu grupe Skunk Anansie koja je od svojih početaka bila na barikadama društvene angažiranosti i zbog čega je uvijek odskakivala od ostatka heavy rock scene, što ima svojih dobrih i loših strana.
Loša je to što se Skunk Anansie ne uklapa u često apolitične heavy kanone, tj. razvalit će vas svirkom, ali vas neće odvesti u neke druge svjetove, već će vas držati u aktualnoj stvarnosti. Dobra je strana što je ta, uvjetno kazana, nepripadnost afirmirala bend kod one vrste publike koja će ih uvijek vjerno voljeti zbog te njihove specifičnosti koja nema kratki vijek trajanja i kako vidimo po karijeri, nije podložna prilagodbi trendovima.
Hrvatska publika već desetljećima ima razvijen taj poseban odnos sa Skunk Anansie, jer i prije nego li se koncertno ukazala na ovim prostorima njeni CD-i „Paranoid & Sunburnt“ i „Stoosh“ su kolali od ruke do ruke na underground sceni kojom su na sličan način kolali i albumi Rage Against The Machinea, jer su se u tom trenutku Skunk Anansie i doimali kao punokrvni britanski crossover odgovor na RATM. To samo govori koliko su devedesete ovdje bile šugave u puno stvari unatoč današnjem romantiziranom revitaliziranju istih tih devedesetih. I tada su itekako bile razumljive poruke koje su odašiljale pjesme poput „Little Baby Swastikkka“, „Sellin Jesus“, „Rise Up“ i „Yes It’s Fucking Political“. Danas nakon trideset godina doimaju se još razumljivijima i potrebnijima.
Sebi i svojoj misiji ostali su vjerni i s novim albumom „The Painful Truth“ kojeg su sinoć u sklopu promotivne turneje predstavili na punoj Šalati tijekom sat i četrdeset pet minuta uistinu visoko adrenalinske izvedbe. U biti, kad nije bilo tako? Koliko je fascinantno, toliko je već pomalo i dosadno pisati o tome da je glas Skin već trideset godina začahuren u eksplozivnoj ekspresiji kao da je kojim slučajem ona u svojim dvadesetima.
Već je s uvodnom „This Means War“ digla letvicu ultra visoko, pomela s „Charlie Big Potato“ kao da je „Post Orgasmic Chill“ objavljen jučer, a ne 1999. godine i potom isporučila „Beacuse Of You“ kao da ju po prvi put proživljava. Dakle, apsolutna bomba već na početku sa savršeno uigranima Aceom, Cassom i Markom, te kristalno jasnom i izuzetno glasnom izvedbom s razglasa. Točno onako kako mora biti po najvišim standardima.
Publika isto na visini zadatka, odnosno prepuštena guštima ne samo na poznatim zgoditcima kao što su „Love Someone Else“, „Hedonism (Just Because You Feel Good)“, „Weak As I Am“ i „I Can Dream“, već i na novima „An Artist Is An Artist“, „Animal“, „Shame“ i „Cheers“.
Službenih sat i petnaest minuta jest proletjelo, ali ta razina uložene energije (posebice Skin) držala je tenziju postojanom, pa bih se dao okladiti da je prije ona iscrpila publiku nego obratno te vruće večeri na betonu Šalate. No zato bis nije bio mačji kašalj, već poštene repete s pet pjesama na repertoaru („Secretly“, „Cheers“, „Little Baby Swastikkka“, „Lost And Found“ i akustična izvedba „You’ll Follow Me Down“) plus skraćeni hommage AC/DC-iju sa „Highway To Hell“ kojeg je Skin vokalno ‘rašpala’ u stilu pokojnog i nikad prežaljenog Bona Scotta.
Zagrebačka publika dobila je te večeri kompliment da je odaslala najbolji feedback na ovogodišnjoj turneji dosad, a možda je najbolje u prilog tome govorila činjenica da kad je s razglasa krenula pjesma „Atomic“ grupe Blondie da je Skin ostala na pozornici plesati i animirati publiku i iza samog kraja nastupa. Nikome se nije dalo kretati kući. Kako i bi? Bili smo te večeri svi ravnopravni. I u guštu i u uvjerenjima.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
