Bila je to sinoć teška bitka sa zvukom i vrućinom, ali kad to Slayer i njihova publika nisu iz svega izašli kao pobjednici?
„Nikakvo razočarenje, ovo je taman.“, sjećam se izjave jednog heavy metalca koju je dao nekoj od naših televizija prije glasovitog koncerta Metallice na zagrebačkom hipodromu 2010. godine na kojem se pored glazbe moglo iskusiti i epsko probijanje kroz žitko blato, jer kiša pet dana nije prestajala padati prije koncerta. A taj metalac neokrznutog duha i morala nije bio usamljeni slučaj, već više glas većine, njih 30 tisuća, koja je tog 16. svibnja pohrlila na koncert. Još su samo nedostajale granate pa da sve izgleda kao front iz I Sv. rata, i da uživo sve bude kao u pjesmi „One“.
Naravoučenje naravno kaže da je moral metalaca neuništiv kad su u pitanju njihovi idoli. Nema tog pakla kroz koji se neće proći za taj osjećaj. No ima jedan mali detalj, a o njemu malo kasnije.
Koncert Slayera i Anthraxa, thrash metal božanstava, druga dva benda iz tzv. „velike četvorke“ održan u srijedu u punom paviljonu 9 Zagrebačkog velesajma, bio je pak druga vrsta paklenog iskustva, doslovce. U početku je to bila samo parna čekaonica pakla, a na kraju pravi zapareni pakao, uz soundtrack pakla i gomilu ustalasanih golih tijela koja su u potpunosti bila predana tutnjavi koja je dolazila s pozornice. Naravno, u takvom paklu, svaki metalac se osjeća kao kod kuće, jer ako netko zna pružiti glazbeni pakao, onda je to Slayer.
Jedini ‘mali detalj’ koji iskreno raspizdi, na sve nevolje spremne, metalce je zvuk koji dolazi s pozornice. Glazba osim što mora biti glasna, mora biti prezentna da šamara lice, tutnjajuća da udara u trbuh i eventualno kida bubrege i ljepljiva da je se ne možete otresti gdje god se nalazili na koncertu. A toga sinoć nije bilo.
Drugo naravoučenje kaže da je taj 9. paviljon, žargonski kazano, teška šljuka za koncerte. Previsoka hala u kojoj je zvuk u vječitoj turbulenciji. Činilo se da je lekcija o tome kako s time uspješno izaći na kraj bila apsolvirana s dvodnevnim ovogodišnjim zimskim festivalom Brijačnica kad je akustika izuzetno bila poboljšana izvođenjem spuštenih stropova, no greška je bila ponovljena.
Anthrax su platili najvišu cijenu. To nije bilo „Caught In A Mosh“, već „Caught In A Ding-Dong“. Oči su bile svjedok da se legendarna, skoro pa najjača, postava njujorških thrashera „ubila od svirke“, sve precizno na nož, ali zvuk kao da je dolazio od tko zna kud. Najbolje reakcije publike dolazile su na stare provjerene hitove kao što su „Medusa“, „Antisocial“ i „Indians“ (na koju je pjevač Joey Belladonna već tradicionalno na glavu stavi perjanicu američkih Indijanaca), no nove pjesme s recentnog albuma „For All Kings“ su prolazile teže. Osobni dojam je da je Anthrax odavno skrenuo sa svog originalnog puta, još tamo u devedesetima. U osadesetima su bili osvježenje sa svojim smislom za humor, odijevanjem, bili su thrash izdanak onog provokativnog i inteligentnog New Yorka. Danas pak imaju više pentagrama na pozornici od Slayera, kao da još od albuma „State of Euphoria“ prolaze krizu identiteta.
S izlaskom Araye, Kinga, Holta i Bostapha na pozornicu zvuk se znatno poboljšao, no oni koji su pohodili njihove zagrebačke koncerte još od malog Doma sportova, preko Arene, dvorišta Močvare i zadnjeg „An evening with“ u Tvornici kulture čuli su da je Paviljon bio do sada „najteže uporište“ u borbi sa zvukom. No Slayer su ipak izvojevali još jednu moćnu pobjedu, kao i njihova publika.
Bilo je moćno i samo otvaranje s recentnom „Repentless“, a kamo li kasnije kad je temperatura sve više rasla, vruća vlaga stvarala izmaglicu, a na repertoaru se sve više počeli zgušnjavati koncertni zgoditci. Nakon prve poduže tišine na koncertu Tom Araye je prvo pitao, a potom, onako kako samo on zna, demonski zavrištao i najavio „War Ensemble“ nakon čega su „tijela“ podivljala. „Mandatory Suicide“, „Hate Woldwide“, „Chemical Warfare“ i „Seasons In The Abyss“ bile su samo dolijevanje ulja u pakleno grotlo.
Na koncertu nije bio zaboravljen onaj koji ne smije biti zaboravljen. S jumbo pozadinom stiliziranom kao logo Heinekena, svi su se prisjetili na tragično preminulog gitaristu i jednog od osnivača grupe Jeffa Hannemana, čiji će duh očigledno živjeti, dokle god će Slayer stajati na pozornicama, a sigurno i dulje od toga. Kako to i inače biva na koncertima Slayera finalni tour the force imao je za svrhu „ubiti i ponovno oživjeti“ sve što se nalazilo ispred pozornice. „Raining Blood“ izronila je iz „South Of Heaven“, kao što je niz uključivao i „Black Magic“ i „Angel of Death“.
Te večeri Slayer je po pitanju Paviljona 9 uspostavio i novi rekord, jer teško da će taj prostor itko ikad više zagrijati svojim nastupom. Izlazak iz te parne saune donio je ugođaj kao da izlazite van u zimsku noć.
I još jedan detalj za kraj koji je definitivno odskakao od svih praksi u ostalim uređenim zemljama gdje pobornici raznih religijskih sekti običavaju kampirati ispred dvorana gdje Slayer nastupaju pokušavajući odgovoriti publiku od odlaska u to „leglo sotonizma“. Nije da mi nemamo tih sekti, dapače u posljednje vrijeme „iskaču iz paštete“. Samo ih je kod nas očigledno briga za to gdje odlaze duše heavy metalaca, ili nemaju vremena jer se bore za (pre)vlast. Kod nas su pravila malo izokrenuta, ipak smo mi južno od raja. Iako, obzirom na „feštu“ koja se događala par sati ranije na glavnom zagrebačkom trgu, možda nam se kurikulum u budućnosti popravi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
