Riječ je o festivalu koji se s punim pravom može nazvati multimedijalnim, jer su svoje minute između ostaloga dobili bendovi, televizijske serije, virtualna stvarnost, umjetna inteligencija, Live Aid, Hartera, studentski prosvjedi u Srbiji i videoigre iliti gaming.
Krenimo odmah s presudom – prvo izdanje novog Slowmotion festivala, koje se u petak i subotu održava u Opatiji, zaslužilo je prolaznu ocjenu premda prostora za napredak i ispravljanje nekih grešaka u koracima svakako ima. Za one koji ne znaju, a takvih je vjerujem mnogo, riječ je o festivalu čiji je osnivač Ivan Šarar, a s punim ga se pravom može nazvati multimedijalnim jer su svoje minute između ostaloga dobili bendovi, televizijske serije, virtualna stvarnost, umjetna inteligencija, Live Aid, Hartera, studentski prosvjedi u Srbiji i videoigre iliti gaming. Centralno mjesto radnje je doista impresivna dvorana Gervais, dok su se koncerti održali u susjednom klubu Drago (oba su, dakako, nazvana prema istaknutom hrvatskom književniku i pjesniku, rođenom u Opatiji).
Program je bio možda i prebogat pa nije jasno zbog čega su bile čak dvije pauze, posebno jer su se neki razgovori i paneli preklapali. Taj prazni hod moglo se popuniti nekom svirkom, projekcijom kakvog glazbenog dokumentarca ili biopica kojih u posljednje vrijeme stvarno ima na bacanje. Također, konferencijski dio, barem onaj koji je uhvatio vaš reporter, obilježila je slaba posjećenost pa je, primjerice, vrlo zabavnom razgovoru koji je Enver Krivac vodio s Gordanom Muratovićem aka Cocom Mosquitom i u kojem su se dotakli svega od rada na “Dnevniku velikog Perice“ i zlatnog doba zabavne glazbe u Hrvata do diskografije, vinilnog revivala i nadolazećeg filma o Miši Kovaču, prisustvovalo manje od deset ljudi. To se, vjerujem, može pripisati činjenici da je riječ o pilot-izdanju festivala i da će u nadolazećim godinama publika doći u većem broju.
Dvočlano izaslanstvo našeg portala u Opatiju je stiglo ponajviše zbog koncertnog dijela priče, odnosno tri benda koja su privela kraju prvi dan Slowmotiona. Koji redak posvetit ćemo i klubu Drago u kojem su ovakvi gigovi, sudeći po interijeru, prava rijetkost. Naime, po ulasku sam imao osjećaj da će na pozornicu svaki čas iskočiti Desingerica, Jala Brat ili neki sličan predstavnik anomalije poznate kao trap folk, što se srećom nije dogodilo, već su vrlo dobre nastupe redom održali Pomelo Chess Society, My Buddy Moose i Porto Morto.
Prvospomenute sam prije nešto više od godine dana slušao u sklopu Prvomajskog inkubatora, kada sam i saznao da se Leo Marohnić okanio električne gitare te je zamijenio onom digitalnom i synthovima. Zahvaljujući tome, math rock i post rock su ustupili mjesto novom, možda čak i zanimljivijem spoju Jean-Michela Jarrea, Vangelisa i ogranka krautrocka koji su sačinjavali Neu!, Cluster, Harmonia uz dakako neizostavni Kraftwerk. Ritam-sekcija sve to ipak drži dovoljno blizu ranim albumima grupe koje je još uvijek aktualni materijal “Citrus Maximus“ ipak nadmašio, što u prijevodu znači kako je navedeni “facelifting“ bio pun pogodak. Jedini prigovor njihovom setu bilo je kratko trajanje od cca pola sata, navodno zbog tehničkih problema.
Moja povijest s americana Riječanima My Buddy Moose traje već oko dva desetljeća, točnije od koncerta Stevea Wynna u zagrebačkom KSET-u na kojem su bili predgrupa. Te su me davne večeri upravo na njega i podsjetili, kao i na u većoj ili manjoj mjeri ostatak losangeleske Paisley Underground scene, a iste impresije zadržao sam sve do danas. U međuvremenu su, nedvojbeno i zbog staža u The Strange, prerasli u jedan od svirački najjačih sastava na sceni, što su dokazali i sinoć, predstavivši posljednji album “Into the Gray“ uz ranije zgoditke poput izvrsne “Shine, Shine, Shine“.
Zadnji bend večeri bili su Porto Morto koje sam dosad gledao dosta puta, a kvalitetom su varirali od razočaravajućih do zaista sjajnih nastupa. Ovaj u Dragi bio je bliži drugoj kategoriji, pri čemu ga se može shvatiti i kao najavu novog pravca kojim će krenuti. Podsjetili su me, naime, na Haustor, Talking Heads iz “Stop Making Sense“ faze pa i Briana Ena s ploče “Taking Tiger Mountain (By Strategy)“ koju sam spletom okolnosti kupio koji sat prije.
To u svakom slučaju pozdravljam jer mi njihov “Portopop“ nije sjeo, ponajviše zato što organski ne podnosim autotune i slične efekte, a nisu me baš raspametili ni nedavnom suradnjom s Hiijsonom. Kako bilo, u petak su bili dovoljno daleko od toga pa je, primjerice, “Ljeto u gradu“ djelovalo neusporedivo moćnije od studijskog izvornika te je uz prošlogodišnji singl “Paradoks“ bilo i najbolji trenutak koncerta.
Sve u svemu, bio je ovo obećavajući početak jednog novog festivala koji bi se u sljedećim izdanjima mogao pretvoriti u nešto puno više. Mi ćemo se svakako potruditi da budemo tamo i izvijestimo o napretku.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
