Priča o Tram 11 se polako prelijeva u gotovo vječnu temu o umjetničkim slobodama.
Osobe koje daju za pravo Tramovcima Srđanu Ćuku i Nenadu Šimunu da izdaju kakve god gadarije žele, pozvat će se na umjetničke slobode, kao i na slobodu izražavanja. To je katkad sklizak teren, a katkad i nije. Konkretno, kod Tram 11 na albumu „Jedan i jedan“ postoji „Birajte 3“, kratak kroki, tj. skeet, koji, po mom mišljenju, sadrži direktno plasirano seksualno uznemiravanje Maje Šuput, Mie Dimšić, Lidije Bačić, Domenice, Franke Batelić i još nekih pjevačica.
Netko će se sjetiti slučaja „bećarac“ koji je završio pravomoćnom kaznom pjevaču seksističkih stihova, jer je, sukladno pravomoćnoj presudi Visokog prekršajnog suda, policajku uvrijedio i kao ženu, a ne samo kao službenu osobu. Sukladno tome, možemo se pitati ima li razlike između: „A joj, mala, ti u plavoj bluzi, skini gaće, pa mi se naguzi.“ i „Zanima me kak’ izgleda pičić Mije Dimšić, i tko će mi priteć’ u pomoć dok …(nerazumljivo)… klitić“ te zašto ovakvi stihovi trebaju zaštitu „svemoćnog“ pravila slobode govora i izražavanja, naročito ako znamo da nijedna sloboda nije beskonačna i nije bez pravila. Također, ako je presuda Visokog prekršajnog suda postala pravomoćna 2019., to bi trebalo povlačiti neke konzekvence i u 2022. godini, naročito ako oko toga nije bilo značajnih izmjena u pravnim propisima ili u tumačenju istih.
Pažljiviji pratitelji crne kronike i novinskih natpisa o seksualnim zlostavljanjima i uznemiravanjima među scenskim umjetnicama i umjetnicima će primijetiti da se dotični izljevi impulsa prilično dobro poklapaju s onim što su žrtve rekle što su im izgovorili seksualni predatori kad su nasrnuli na njih. Drugim riječima, imamo li kao društvo barem s nekom malom dozom empatije prema slabijima, kao i prema žrtvama seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, pravo da ovako nehajno prelazimo preko izjava koje su žrtve itekako dobro zapamtile i koje možda kod nekih i dalje izazivaju traumu? Izlišno je pitanje kako bi se Tramovci osjećali da netko javno objavljuje ovakve stihove o njihovim majkama ili sestrama ili kćerima ili rođakinjama, ako se bave pjevanjem, jer sudeći prema albumu „Jedan i jedan“ – suosjećanje im, najblaže rečeno, nije jača karakteristika.
No, ono što znamo jest da su još 1978. Rolling Stonesi na albumu „Some Girls“ bez pitanja koristili slike Lucille Ball, Farrah Fawcett, Marilyn Monroe i još nekih glumica i da su ih pod prijetnjom tužbe morali micati (što su i učinili). U „Birajte 3“ se koriste imena i prezimena pjevačica, u odurnom kontekstu. Bilo bi zanimljivo o tome pitati pravnike koliko je to utuživo. Batelić, Domenica, Dimšić i druge pjevačice su javne osobe, te Wooove i Targetove kolegice. Njihovo radno mjesto je scena i javni prostor, one od toga žive i plaćaju račune. Kao jedna od mogućnosti se može uzeti da dotične dame tuže Srđana Ćuka i Nenada Šimuna jer su uvrijedili njihov osobni integritet i prikazali ih kao seksualne objekte. To se, naravno, teško može dogoditi jer sva je šansa da potencijalnu tužiteljicu zapljusnu komentari tipa: „Što ona misli da je?“, „Moj šef meni kaže puno gore stvar, pa mi nije ništa“, „To je dio našeg nacionalnog identiteta, mi tako pričamo“ i slično, a popularnost i omiljenost na sceni je ipak bitna stavka koja donosi novac, a bilo kakvo talasanje je riskantna situacija. S druge strane, aktualno veliki borac za apsolutnu slobodu govora i umjetničkog izražavanja Velimir Bujanec tužio je satirični portal zbog satiričnog teksta o sebi i – dobio tužbu i financijsku kompenzaciju. (Sada taj isti Bujanec negativno priča o kulturi otkazivanja i manjku slobode govora.)
Iz moje, ne-pravničke perspektive, grosteskno izgleda hipotetska situacija da, izgovorim li Miji Dimšić navedeni citat iz „Birajte 3“, prijeti mi (opravdano) kazna za uznemiravanje/zlostavljanje, ali ako dodam ritmičku podlogu i malo zavijanja, onda je sve okej, to je umjetnost, sloboda izražavanja, to je rap, u Americi se mnogo gore vrijeđaju. Jesmo li onda rap uvezli iz Amerike samo zato da bismo se mogli nesmetano vrijeđati?
Branitelji apsolutne slobode govora i umjetničkog izražavanja će spomenuti pjesmu grupe Body Count „Cop Killer“ kao primjer slobode govora (iako je ista svojevremeno naknadno uklonjena s albuma). I dok je u pjesmi „Cop Killer“, unatoč agresivnom i definitivno politički nekorektnom rječniku, jasno da je riječ o pokliču protiv policijske brutalnosti koja je takva da bez života mogu ostati nevine osobe na krivom mjestu u krivo vrijeme. U interludiju „Birajte 3“ takav kontekst izostaje.
„Birajte 3“ je uz notorne „PŠK“, „Druga su vremena“, „Tko nam je probao uzeti sjaj“ i slične zasićena budalaštinama i bez obzira na sve, vjerojatno će Tram 11 profitirati iz ovakvog slijeda događaja. Teolog Marko Vučetić je u izjavi za Index.hr ispravno primijetio da je novi album Tramovaca „proklinjanje slobode govora i različitosti“. Na raznim mjestima na albumu se može čuti da Generala Wooa i Targeta smetaju gotovo svi koji odstupaju od nekog njihovog zamišljenog narativa i s obzirom da su taj narativ skrojili prema sebi i svojim interesima, naravno da će drugi i drugačiji biti manje spojivi s tim narativom i samim time – građani drugog reda, jer u startu nisu dovoljno dobri, nemaju tu neku traženu karakteristiku koju General Woo i Target očekuju.
Ono što je od albuma Tram 11 mnogo važnije jest pitanje: kakvo mi društvo želimo biti? Ako ćemo svemu što je uglazbljeno davati mogućnost da se izrazi, jer, eto, umjetnost ne smije biti cenzurirana, bojim se da daleko nećemo stići. Ne znači da je spas u cenzuri, ali ako imamo situaciju da je „Ubij Srbina“ ili „Nož, žica, Srebrenica“ (opravdano) zabranjeno izvikivati na stadionima, ne bi li bilo korisno da se neke, isto takve poruke odstrane iz javnog umjetničkog prostora? Je li lupetanje „Ubij Srbina“ uz ritmičku podlogu umjetničko djelo, a ne kilavo zamaskirani govor mržnje i zašto si mažemo oči da, dozvoljavanjem objavljivanja uglazbljenih gadarija, omogućavamo slobodu umjetničkog izražavanja?
Čini mi se da 400.000 ljudi u zadnjih 10 godina iz Hrvatske nije otišlo u Austriju, Irsku, Njemačku i druge zemlje da bi mogli komotno prostačiti Srbe, komuniste, novinare, Jugoslavene, LGBT populaciju, nevladine organizacije, naprotiv, otišli su u zemlje gdje se pronacistički rapperi kazneno gone, gdje je zabranjeno govoriti kako su zloglasni konc-logori običan mit, novinari koji otkriju nepravde su uvaženi članovi društva, a LGBT zajednica je prihvaćena s mnogo više suosjećanja nego u Hrvatskoj, dok nevladine organizacije nisu viđene kao problem, nego kao rješenje.
I ne, govor mržnje nije desničarski, niti ljevičarski, niti centristički, on je samo govor mržnje i treba ga odstraniti iz javnog prostora, jer, kako ispravno primijećuje Marko Vučetić, gdje počinje nasilje, prestaje sloboda, a nasilje počinje pozivom na nasilje. Bilo kakav poziv na nasilje je već govor mržnje. Govor mržnje je zloupotreba komunikacije, komunikacijska agresija, ušutkivanje i ponižavanje drugog, i u konačnici, govor mržnje je samouništenje dvostrane ili višestrane komunikacije – znamo da jednostrana komunikacija nepovratno vodi u diktaturu.
Mi smo ti koji činimo društvo i mi smo ti koji se trebamo brinuti o drugima, a društvo je jako onoliko koliko pružamo podrške slabijima i drugačijima od nas.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
