Soba 9 je zagrebački sastav osnovan u studentskoj sobi broj 9 zasad neimenovanog studentskog doma.
Za sebe kažu da su zagrebački pop-rock-funk-punk bend, što je općenito karakteristika današnjih novomilenijalskih sastava koji se obično doimaju pomalo neodlučnima pred ‘švedskim stolom’ žanrova koji su obilježili prijašnje glazbene epohe, u smislu; u što se uklopiti, u čemu se prepoznati. To samo po sebi nije ništa nužno loše, a možda pomaže u bržem pronalaženju vlastite niše iz koje se kasnije može razviti „ono nešto“ što će prepoznati i publika. Soba 9 je tu dobar primjer.
Dakle, Soba 9 je zagrebački sastav osnovan u studentskoj sobi broj 9 zasad neimenovanog studentskog doma, gdje su njegovi članovi kreativno provodili vrijeme između fakultetskih obaveza. Djeluju u sastavu Maria Jović (vokal, violina), Karlo Gajšak (gitara), Roko Prpa (bas gitara) i Marko Jurišić (bubnjevi), a ako treba nešto reći o prepoznatljivosti iz prvog pasusa, Soba 9 je tu u dobroj poziciji upravo zbog Marijinog violinskog umijeća, tj. zanimljivih i maštovitih aranžerskih sposobnosti poput fluidnog preuzimanja sola koja obično započne električna gitara.
Izuzme li se Silente, koji je u pop sferi, Soba 9 je osvježavajuća mlada uzdanica kad je u pitanju upliv violine u rock narative. Dakle, postoje dobri temelji da ovaj sastav s vremenom preraste u nešto više od hobija iz studentske sobe, pod uvjetom da istraju i više definiraju vlastiti zvuk, jer Marijin adut nije samo violina, već i vokal.
“Naš prvi album nastajao je godinama, u sobi 9, kroz naše studentske dane. Pjesme su se rađale spontano, iz jamova, iz razgovora i iz trenutaka potpune izgubljenosti u životu. Inspiraciju smo pronalazili u vlastitim lutanjima, traženju i svemu onome što nas je oblikovalo kroz godine“, poručili su iskreno iz Sobe 9 povodom objave prvijenca početkom rujna ove godine.
Jasno je to i iz preslušavanja s obzirom da pjesme variraju – ima onih s tipičnim ‘dječjim demo bolestima’ mladih bendova, ali ima i iznenađujuće solidnih komada zbog kojih je i pala odluka da se ozbiljnije recenzentski prođe kroz materijal.
Prva dobra karakteristika je što je riječ o bendu koji voli svirati, a ne prodavati trikove. Tu negdje se nalazi i ona glavna crta koja razdvaja mlade bendove koje treba ozbiljnije razmotriti spram onih koji su odlučili sebi „pucati u noge“ već na početku karijere. Bend koji voli svirati će se prije potruditi oko svirki, time će svirati više i brže napredovati, a to je najvažnije za ‘formativne bendovske godine’. Sve drugo je tlapnja kratkog daha.
Iz uvodnog funka „Kako ćemo, kamo i kud?“ je jasno da je u pitanju koncertni banger Sobe 9, ali je šteta što je u produkcijskom smislu nije uzeo raditi netko s više iskustva, jer ovako pak zvuči kao da je iz perioda devedesetih, a uz to ne dobacuje ni do produkcije kakvu je imao „Lopov Jack“ Laufera. Govorimo o rasponu od kojih trideset godina tijekom kojih je i tehnologija i pristup produkciji svakako napredovao.
Naredna „Što ako?“ posjeduje bolji groove i tu za razliku od prve pjesme Marijina violina ulazi u već spomenutu igru preuzimanja sola pa je svakako šteta da s tom pjesmom nije otvoren album.
Treća po redu, „Maske“ bila je ona inicijalna točka za poslušati ovaj album pozorno – ritam je sporiji i nosi ga mantra zborno otpjevanog psihodeličnog transa uz koju se odlično uklapa egzistencijalistički motiv svakidašnje (životne) maske. Možda je upravo ova pjesma trebala biti prvi singl, ali nije kasno da ne bude izdvojena, a svakako bi bilo šteta da ispadne iz razmatranja za singl.
Ugodno iznenađenje je i naredna „Čarobni čajevi“ – kompleksan sedmominutni broj sa zanimljivim žanrovskim preokretima koji u konačnici samo pojačavaju njegovo psihodelično djelovanje. Ukratko, još jedan razlog više za obratiti pažnju na Sobu 9.
Pjesma „Nepoznato“ je jedina koju je na albumu producirao Damir Trkulja Šiljo iz Gatuza i šteta je da ih nije više takvih, jer Šiljo je dao odličnu patinu Marijinom glasu i stvorio dobar ambijentalni spleen. S pravom je odabrana za singl, a druga stvar je što nema dovoljno znatiželjnih radijskih urednika koji čeprkaju po materijalima novih domaćih bendova iza kojih ne stoji podrška jačih diskografa.
„Nije da nas ne voli“ osim što je u nezavidnoj poziciji nakon odlične „Nepoznato“ doima se i kao propuštena prilika da heavy distorzirani riff bude podebljan violinom (koju je poželjno što više koristiti kao instrument nosive strukture u aranžmanima, a ne samo kao začin za sola), a isto se može reći i za „Petar Pan“ koja ovakva kakva jest ne dobacuje dalje od predvidljivog (čitaj: dosadnog) i stoput prežvakanog hrvatskog pop rocka.
Pretposljednja „Ludi ritam“ s pojavom saksofona u igri ostavlja pitanje zašto se isti instrument nije pojavio i u uvodnoj „Kako ćemo, kamo i kud?“ (kad se već bezrazložno odustalo od prisustva violine), dok posljednja „Struktura“ dokazuje koliko je Soba 9 uvjerljivija i superiornija kad je u sporijem tempu, kad je violina tu od samog početka i kad emitira lelujavi spleen psihodelije.
U konačnici, eponimni prvijenac ovog benda nudi dovoljno solidnih rješenje da mu se može dodijeliti zaslužena sedmica, dok bi najbolji recept za idući album bio da pronađu iskusnijeg producenta i smanje funk doživljaj, jer s funkom se muče i daleko veće face, kao što je potpuno promašeno razmišljanje svakog mladog benda da se s funkom počinje.
Ocjena: 7/10
(Peperton, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
