S četvrt vijeka postojanja iza sebe, uz poneku pauzu, grupa Son Volt i njen lider Jay Farrar se drže više nego dobro.
Recentni album „Elektro Melodier” prikazuje sastav u zrelom izdanju s autorom i pjevačem koji zvuči istovremeno nježno i autoritativno i s refleksivnim pjesmama koje se slušaju mnogo puta bez znakova dosade. Pomalo čudi kako je moguće da takva kolekcija bude izdana usred ljeta, no to je stvar diskografa koji, valjda, ima plan kako i kada plasirati vrijedan diskografski proizvod, što „Elektro Melodier” svakako jest. Ime je dobio po pojačalima, pa ovom prigodom izražavam žaljenje što ovaj album za tržište nekadašnje Jugoslavije nije dobio drugo, provokativnije ime po pojačalu, koje bi možda doprinijelo većoj pojavnosti u javnom prostoru – Marshall.
Ono što je važnije je da je Son Volt opet ponudio publici pristupačne pjesme s mnogo emocija i iz perspektive današnjeg trenutka. Preslušavanje „Elektro Melodiera” tješi slušatelja i daje nadu, sve patnje, dileme i strahovi su normalna pojava i Farrar je tu da šapne koju ohrabrujuću, pruži podršku i opjeva svoje iskustvo iz svog kuta gledanja. Vokal Jaya Farrara zvuči kao da će u svakom trenutku slušatelju povjeriti jednu tajnu.
Jay i društvo su od prvog albuma Son Volt zadali kurs kojeg se pravovjerno drže, BBB – The Byrds, Big Star, The Band i tog se smjera drže s postojanim nadahnućem, uza znalačko doziranje drugih žanrovskih dodataka Son Volt fuzionira korijenske američke žanrove poput posljednje spomenutih u trijumviratu sastava, a ne treba zaboraviti spomenuti utjecaj Neila Younga, koji je svoju dugu i uspješnu karijeru podijelio na „bučni električni dio” i „tihi akustični dio”. Iako jedna od pjesama nosi naslov „Rebetika” što asocira na grčki melos, sama pjesma u svojoj muzičkoj strukturi nema puno osim naslova.
„Elektro Melodier” nudi komunikativne pjesme različitih tema – od ljubavnih preko političkih. Čini se da je Farrar ponešto uvjerljiviji u ljubavnim temama, no kao poštovatelj rada Woodieja Guthrieja nije mogao pobjeći od komentiranja američkog društva u vrijeme pandemije. I sam album je sniman u vrijeme korone, pa nekih velikih socijalnih okupljanja uživo nije bilo. Čini se da to nije naštetilo albumu, odnosno kao da je obaveza držanja fizičke distance stvorila kontra-efekt – kao da su članovi grupe svoje težnje za kontaktom ostvarivali kroz svirku i pjesme. Ljubitelji bluesa će uživati u meditativnom komadu „War On Misery”, ili u „Sweet Refrain” ili u zaključnoj, također mirnijoj „Like You”. Za ljubitelje glasnijeg rokenrola tu su „Someday Is Now”, „Arkey Blue” ili „The Globe” (koja ima svoju „reprizu” kao predzadnja pjesma), a ambijentalna balada „Diamonds and Cigarettes” (inače posveta Farrarovoj supruzi) bilježi zapaženo gostovanje kantautorice Laure Cantrell.
Vjerojatno ključna pjesma na albumu antikna country rock balada „Lucky Ones” u kojoj Farrar sumira svoj život, svoje ljubavi, svoje prijatelje i pesimistične vizije u što će se pretvoriti svijet u kojem živimo. Farrar poručuje da moramo biti sretni što imamo jedni druge, što imamo prijatelje jer ne znamo u čemu ćemo se probuditi idućeg dana, ako ćemo imati sreće da se probudimo. Nije da nam fali mračnijih tonova u ovom čudnom vremenu, no uvijek je bolje da netko kaže kako neka grandiozna očekivanja od života treba odmah srezati i uživati u malim stvarima.
„Elektro Melodier” je tako nešto: u 55 minuta slušatelj biva nagrađen nadahnutim pjesmama sastava koji ne daje obećanja koja ne može održati, pa tako niti potpisnik ovih redaka neće obećati da će “Elektro Melodier” biti album godine, ali se neće čuditi ako završi na godišnjim listama pri vrhu.
Ocjena: 9/10
(Transmit Sound, 2021.)