Južnokorejski ogranak Netflixa izrodio je seriju godine i time vjerojatno iznenadio i sam sebe.
Kada 2008. Hwang Dong-hyuk nije uspio prodati svoj filmski scenarij, kratio je vrijeme čitajući japanske mange o preživljavanju, što ga je inspiriralo da napiše scenarij za novu seriju, koja bi po konceptu bila slična npr. “Battle Royale”, s razlikom da u njegovoj igri postoji financijska nagrada, koja bi njegove likove, ali i njega, mogla izvući iz dugova. Do 2009. je završio koncept scenarija o smrtonosnim dječjim igrama, a onda je krenulo hodočašćenje po sastancima s produkcijskim kućama, koje su redom odbijale njegovu priču jer im je bila previše nerealna i groteskna. Scenarij je odložio za neka bolja, tj. gora vremena i u međuvremenu snimio tri filma. Desetak godina kasnije, točnije 2018., Netflix je otvorio svoj južnokorejski ogranak i već 2019. najavio da započinje produkciju priče o kojoj danas bruji cijeli svijet. Nakon iskustva pandemije, izgleda da se letvica nerealnosti ipak malo spustila.
“Squid Game” je do danas najgledanija Neflixova originalna produkcija, a po eksploziji mimova i općenito komentarima na internetu, serija je već nakon prve sezone dosegla razinu popularnosti koju je imala “Igra prijestolja” (doduše tek nakon nekoliko sezona). S obzirom da je koncept solve or die već više puta viđen, kako u spomenutim filmovima naslova “Battle Royale” ili američkim filmskim franšizama “Cube” i “Saw”, tako i u serijama poput japanske “Alice in Borderland”, senzacionalni rezultati “Squid Gamea” moguće da nisu vezani uz njenu smrtonosnu, nego ljudsku dimenziju. Osim toga, za razliku od spomenutih priča, u “Squid Gameu” igrači nisu prisiljeni sudjelovati, nego su tamo svojevoljno i demokratski mogu izglasati da će napustiti igru. Dakako, taj izbor ustvari i ne postoji, jer su natjecatelji redom ljudi koji su do grla u dugovima pa i nemaju preveliku želju vratiti se u svoju paklenu svakodnevicu.
Veliku ulogu u popularnosti igra i estetika serije. U scenografiji se pazilo na svaki detalj. Prostorija u kojoj igrači spavaju je siva i slična zatvoru ili vojnom stacionaru (a isto vrijedi i za čuvare); hodnik i stubište kojim idu u arene puni su kričavih boja; arene imaju golema dječja igrališta, prilagođena uzrastu i smrtonosnosti, a za jednu igru scenografija je bila toliko precizna da je čak i glumce vratila u djetinjstvo. S druge strane, scene na kojima promatramo čuvare i njihovog vođu odišu skupoćom i visokim stilom, koji u kasnijim epizodama prelazi u nakaradu (reći ću samo: ljudi-pokućstvo). Osim scenografije, filmskoj magiji dakako pomaže i kostimografija (odijela, maske, magenta kombinezoni čuvara i zelene tute odnosno trenirke igrača), kao i šminka i frizure čak i marginalnih likova.
Radnju serije pratimo preko priče glavnog lika. Seong Gi-hun (Lee Jung-jae) je razvedeni kockar, kandidat za najgoreg oca u svemiru, ali i za najgoreg sina. Otkad je nakon štrajka u automobilskoj tvornici (koji je, uzgred, stvarni događaj) ostao bez posla, životari i uvaljuje se u sve veće dugove, kada mu priđe fino obučeni regruter (Gong Yoo) i ponudi mu lak način da se izvuče iz dugova. Seong nevoljko prihvaća, a potom kroz njegove oči saznajemo sve o igrama i drugim natjecateljima. Ono što se dešava “iza zavjese”, odnosno situacije u kojima se nalaze organizatori igara, otkriva nam detektiv Hwang Jun-ho (Wi Ha-joon) koji se uspijeva infiltrirati među čuvare. Vrijedi napomenuti da serija ispunjava kriterij raznolikosti, npr. u liku Alija (Anupam Tripathi), imigranta iz Indije koji tečno govori korejski.
Za sve glavne likove možemo reći da su poprilično dobro razrađeni, a redom ih igraju odlični glumci, koji jesu bili poznati i prije lansiranja “Squid Gamea”, ali danas uživaju svjetsku slavu. Tako je npr. put od uspješne manekenke do planetarne megazvijezde prošla Jung Ho-yeon (u seriji igra izbjeglicu iz Sjeverne Koreje imena Kang Sae-byeok), koja je prije ove serije imala otprilike 410.000 pratitelja na Instagramu, da bi nakon njenog glumačkog debija ta brojka skočila na 22,3 milijuna! Osim toga, zahvaljujući uspjehu serije, jedna prestižna modna marka imenovala ju je svojom globalnom ambasadoricom.
“Squid Game” ima svojih grešaka, i to, nažalost, ponajviše u prijevodu (spoileri na linku), ali kritičari u velikoj mjeri pretjeruju kad govore o klišejiziranim likovima (Hwang je doslovno kao predloške koristio stvarne ljude, svoje prijatelje iz djetinjstva), preglumljavanju (iako je pojačana mimika sastavni dio dalekoistočne kinematografije) ili nepotrebno brutalnom nasilju (koje je pak na razini prosječnih akcijskih filmova). Gdje ima hypea, ima i hejta, a ova serija je preko noći postala fenomen pa se razvijaju nebrojene fanovske teorije, a temeljem te popularnosti privukla je novu publiku solve or die žanru, pa je zahvaljujući njoj narasla gledanost i spomenutoj prošlogodišnjoj japanskoj seriji “Alice in Borderland”, kojoj je u produkciji i druga sezona, ali zasad bez predviđenog datuma objave.
“Squid Game” nije samo o igri, otvara pitanja moralnosti, odanosti, prijateljstva, naivnosti i mogućnosti postojanja humanizma u kapitalističkim društvima. Serija grebe duboko po problemima ovisnosti, i to o kockanju, koja je među najučestalijima na svijetu, a koja svijest igrača/kockara mijenja do te mjere da mu novac postaje metaforičan, on više nema svoju stvarnu vrijednost, nego je samo ulog, dio igre. U svemu tome, likovi južnokorejske serije ipak dijele tople, ljudske i dirljive trenutke, kakvi se definitivno ne očekuju u takvom kontekstu, a to je, čini se, dobitna kombinacija.
Ocjena: 9/10
(Netflix, 2021.)