Želja Martine Validžić za saznanjima o novoj sredini u kojoj se zatekla kao da nema kraja, tj. dojam u ‘Sretnim gradovima’ je da se taj kraj nalazi u točki u kojoj autorica serija kao da prođe transformaciju od putnice namjernice do stanovnice odabrane destinacije u svakoj epizodi.
Streaming servisi potpuno su nam promijenili navike provođenja vremena pred malim ekranima prilagodivši televiziju nama. Nekad smo se prilagođavali televiziji, tj. satnici programa, ako nešto nismo htjeli propustiti. Bar je tako slučaj sa mnom. Dugo vremena nisam imao potrebu „nacrtati se“ pred ekranom u određeni večernji sat kako bih ciljano dočekao neku emisiju, sve do ove jeseni nakon što sam pogledao prvu epizodu dokumentarne serije „Sretni gradovi“ autorice Martine Validžić.
Nas dvoje se dugo znamo, a zajedno smo i radili na glazbenoj emisiju „Ružiona“ 2012. godine. Glazbeno novinarstvo je njena prva ljubav i ako se netko na nacionalnoj dalekovidnici dugi niz godina, da ne kažem, desetljećima trudio dovući rock u bilo kojem obliku pred oči gledatelja, to je bila ona. Pa se usuđujem reći da bi u nekom drugom svijetu, ili pak ‘sretnijem gradu’ Martina Validžić odavno bila na uredničkom mjestu glazbene redakcije nacionalne televizijske kuće.
No, okolnosti su bile drukčije i ova vrsna novinarka probila je put kroz dokumentarni program. Prilike za to su joj se ukazale pak kroz sportski program, tj. onaj segment koji pokriva nešto širi društveni narativ od pukog praćenja utakmica tamo gdje je zadatak odvede. Prošlogodišnje reportaže sa Svjetskog nogometnog prvenstva iz Katra bile su jasan znak u svakom profesionalnom pogledu da je Martina Validžić spremna za obimniji autorski projekt. Naime, i u Katru je u prilično zahtjevnom novinarskom ritmu uspijevala iznjedriti zanimljive priče, a da se ne govori pretjerano o dodatnoj otegotnoj okolnosti da je išla na isturenu novinarsku poziciju kao žena u zemlju sa striktnim patrijarhalnim i vjerskim običajima, te zakonima gdje se na ženu ne gleda ravnopravno kao na muškarca.
No, vratimo se na „Sretne gradove“ koji su došli u pravi trenutak nakon što se na HTV-u iscrpila dokumentaristička era Goran Milića i koja je, uzgred rečeno, zadnjih nekoliko sezona bila pomalo iscrpljujuća jer je vozila na autopilotu uz ono bezbroj puta postavljeno, pomalo nepristojno, pitanje strancima: „Koliko zarađujete?“
Na sreću, Martinin pogleda na svemir dokumentarističkog rada donosi puno širi spektar. Njena želja za saznanjima o novoj sredini u kojoj se zatekla kao da nema kraja, tj. dojam u „Sretnim gradovima“ je da se taj kraj nalazi u točki u kojoj Validžić kao da prođe transformaciju od putnice namjernice do stanovnice odabrane destinacije u svakoj epizodi. Na kraju kao da se tamo i nastanila. Njen pristup je kozmopolitski i to daje posebnu draž toj dokumentarnoj seriji što je nasušno potrebno u ovo vrijeme kad se otvaramo svijetu i kad svijet dolazi kod nas.
Sposobna je udomaćiti se u jednom Lisabonu i s lokalnim frikovima na radnom zadatku probdjeti cijelu noć na radnom zadatku u ulicama za noćni provod, ući u dijelove grada za koje se turistima ne preporuča ulazak i od tamo donijeti priču, kao što u vječnom Rimu pronalazi skrivene kulinarske epicentre tog grada, ali uspješno parira i s vjerskim segmentom koji je, dakako, neizbježan u formatu kojim se bavi u gradu koji predstavlja i centar kršćanstva.
Nadalje, koliko je uspjela doznati o Islanđanima, dojam je da nitko iz Hrvatske dosad nije iz te najudaljenije otočke evropske zemlje uspio donijeti toliko informacija o tamošnjim ljudima. Slično razmišljanje donosi i posebni božićni specijal kad je posjetila Rovaniemi, glavni grad Laponije (kojoj se tepa da je ‘domovina Djeda Mraza’).
No, autoru ovih redaka vrhunac je možda bila epizoda iz „Ljubljane“, jer u nekom profesionalnom smislu je lakše donijeti sud kad se radi o poznatijoj lokaciji. Neki osobni umišljaj je da je Ljubljana možda bila i najteži zadatak za Martinu zbog onih tipičnih antagonizama između Hrvatske i Slovenije koji su svih ovih godina u medijskom prostoru pronalazili plodno tlo, što zbog političkih prepucavanja oko dijelova granice, te ribarskih drama u Piranskom zaljevu, pa na kraju do onog tipičnog stereotipa kojeg treba temeljno rasklimati netko tko je uzeo sebi za zadatak Hrvatima na suptilni način pokazati jesu li Slovenci možda sretniji od njih, bez ocrnjivanja, bez podsmijeha i bez sitnih nacionalni podbadanja.
U Ljubljani sam često, oduvijek. Slika o tom gradu odavno mi je oblikovana, a gledajući tu epizodu „Sretnih gradova“ mogu samo reći da je Validžić apsolutno pogodila duh Ljubljane koji osjećam i time ga osnažila. Ono što možda prosječni gledatelj ne primjećuje, no nekom poput mene tko je upućen u zbivanja i aktere na glazbenoj sceni nije mogao promaknuti izuzetan glazbeni balans u podlozi priče. Naime, izuzetno je hrabro u tom formatu kao gosta uzeti Damira Avdića s jedne strane, potom hvatati ezoteriju svijeta jednog Magnifica, ne ispustiti iz vida punk nasljeđe preko Lovšina i njegovih Pankrta i na kraju poentirati s neizbježni folklorom i tradicijom, tj. polkom. Već je to poznavanje „soundtracka“ izuzetan eruditski otklon, no i on je samo segment šire slike koji pokazuje Ljubljanu kao uljuđenu i otvorenu sredinu koja je u međuvremenu postala i svojevrsni sveučilišni centar gdje se mladi ljudi iz cijelog Balkana obrazuju i što je još važnije ostaju. Iskreno, čak je teško i čeznutljivo iz jednog Zagreba gledati tako nešto, jer u glavi stalno zvoni misao: „Što smo sve mogli napraviti da nismo godinama na izborima glasali za balkanski klijentelizam i nepotizam“. Iz te pozicije gledano, Ljubljana je sretan grad.
Dakako, kritika domaćih okolnosti dolazi iz mog pera, jer „Sretni gradovi“ se ni u jednoj sekundi ne bave tim žučnim rakursima. Oni ‘samo’ na jedan prijemčiv, human, zanimljiv i od svake politike i politikanstva oslobođen način prikazuju sudbine običnih ljudi u evropskim gradovima čineći i te ljude i te gradove bliskima i stvarajući želju da ih kudikamo u nekoj budućnosti upoznamo onako kako ih je upoznala Martina Validžić.
Stoga bi bilo nepravedno zatvoriti ovu godinu, a da se ne spomenu „Sretni gradovi“ koji su već sada dokumentaristički evergrin HTV-a kojim nam je približeno i ono često apstraktno i slabo pojmljivo, a to je duh Starog kontinenta. Nova sezona je već najavljena, ali nećemo se buniti ako i ova prva sezona prije toga krene u reprizu.
Ocjena: 10/10
(HRT, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
