U Zagreb su sinoć stigli po onom nama dobro poznatom ‘dvadeset godina prekasno’ pravilu, a i tu smo imali sreće obzirom da je Tvornica kulture došla kao posljednji datum recentne im europske turneje na kojoj predstavljaju prošlogodišnji album ‘Where the Wild Things Grow’.
Bili su mi posebni na početku novog milenija. I sama njihova post-britpop odrednica više se veže za period nego na specifični žanr – došli su nakon velikog plimnog vala s britanskog otoka, ali su plovili sigurno i nekako sanjarski otmjeno kako to već znaju britanski bendovi koji nastanu na potezu Liverpool – Manchester – Leeds.
Starsailor su osnovani u Warringtonu, gradu koji se nalazi točno na pola puta između Liverpoola i Manchestera i po zvuku su točno negdje na pola puta između britpopa i beatlesovske melodioznosti. Dok je početak 2000ih u SAD-u bio u znaku prodora mladih lavova undergrounda poput The White Stripesa i Black Rebel Motorcycle Cluba, britanski bendovi prigrlili su melankoliju. Prvi su bili londonski Colplay s „Parachutes“ 2000., a godinu dana kasnije Starsailor s albumom „Love Is Here“. Osobno, Starsailor su mi bili veći favoriti zbog upečatljivog vokala Jamesa Walsha kao što je i taj debitantski album već od samog početka bio nakrcan singlovima koji nisu mogli promašiti, tj. s „Tie Up My Hands“, „Poor Misguided Fool“ i „Alcoholic“.
Drugi album „Silence Is Easy“ ispalio je Starsailor u globalnu orbitu s naslovnom pjesmom, a posebno s „Four To The Floor“. Situacija je bila na uzlaznoj putanja i s narednim „On The Outside“, iako taj album nije polučio neki veliki hit, odveo ih je na poziciju predgrupe Rolling Stonesima, koncertno čak i do Južne Amerike zbog čega se na naredni „All The Plans“ čekalo četiri godine. Fokus je dodatno opao zbog Walshovog pokretanja solo karijere, što, kako se pokazalo kasnije, nije donijelo previše koristi, nakon čega je Starsailor otišao u hiatus do 2014. godine. Novi studijski album „All This Life“ objavili su tek 2017. što je bilo prekasno za iole ozbiljniji povratak u globalnom smislu.
U Zagreb su sinoć stigli po onom nama dobro poznatom „dvadeset godina prekasno“ pravilu, a i tu smo imali sreće obzirom da je Tvornica kulture došla kao posljednji datum recentne im europske turneje na kojoj predstavljaju prošlogodišnji album „Where the Wild Things Grow“. Takav je bio i presjek publike; najviše onih koji su od početka milenija čekali na taj trenutak i po putu odavno izgubili nadu da to više ima smisla.
No nikad ne treba unaprijed otpisati bend koji se svojom glazbom u jednom trenutku popeo prilično visoko. Izašli su na pozornicu bez pozdrava, opasali gitare i odmah krenuli s adutima koje smo možda očekivali na kraju. Vjerojatno potpuno svjesni da nema potrebe za čekanjem i da treba okupljenima dati ono po što su došli.
Prva na redu bila je „Alcoholic“. Walshov glas s vremenom je dobio svojevrsnu patinu, ali je također bilo jasno već s prvom pjesmom da nije nimalo bio potrošen i izmoren na samom kraju turneje. Dakle, oduševio je već na početku, a Starsailor nisu dopustili da publika iskaže to oduševljenje već su krenuli s još jačim adutom s prvijenca, odnosno pjesmom „Poor Misguided Fool“ s kojom je veza s publikom još više očvrsnula, taman da se zapeče s narednom „Keep Us Together“.
Walsh se prvi put obratio prisutnima najavivši izvedbu nove pjesme „Where The Wild Things Grow“ da bi potom opet otišli u „Love Is Here“ period s „Way To Fall“. Na pozornici su bili ono što jesu – ‘bend s milijun milja u nogama’ koji je te večeri pred publikom zbog glazbe i ničeg drugog, jer ničeg drugog tu nije ni trebalo. Bili su zvjezdani brod, a publika putnici koji su predugo „čekali na stanici“ za tu vožnju. Uz to magija onog zbog čega se voli Starsailor bila je živa, ili je to možda bolje opisati kao melankolija koja na neki čudan način grije srce, a vjerojatno je to i opis za nostalgiju. Ona je pak bila možda i najveći razlog okupljanja, jer prisutni su znali pjesme, a ne samo refrene hitova.
Nizale su se „Fidelity“, „Lullaby“ i „Neon Sky“ da bi potom Walsh pitao ima li fanova Johna Lennona u publici nakon čega je predivno otpjevao klasik „Jealous Guy“, kao da je to pjesma koja je u korijenu njihovog izričaja.
S „Born Again“ i „Tie Up My Hands“ Starsailor su shvatili da su te večeri među pravim obožavateljima. Walsh se sve češće zahvaljivao uz osmijeh, te na koncu rekao kako ni oni sami nisu očekivali tako topli prijem posljednjeg dana turneje i tu u gradu u kojem dotad nisu nikad nastupali. Činilo se da je „Tell Me It’s Not Over“ svojom lirikom jednako pogađala i njega kao frontmena da bi se na kraju službenog dijela u „Silence Is Easy“ nekako posebno dao u vokalnoj snazi.
Bis je donio „Love Is Here“ kao čistu konstataciju trenutka, ali i prolog onog što je slijedilo, tj. „pjesme koja nas je poslala u svijet“, kako je James Walsh rekao. „Four To The Floor“ donijela je očekivanu katarzu, ali nije bilo očekivano da će njen jednako snažan intenzitet nastaviti posljednja „In The Crossfire“ koja je bome potrajala prekrivajući nas tepihom svoje zgusnute buke zaključujući tako devedesetminutni koncertni let Starsailora u Tvornici.
Svakako je istinita tvrdnja da su nam došli dvadeset godina prekasno, ali atmosfera koju su napravili i solidna brojnost publike ide u prilog tome da bi se u budućnosti mogli ponovno dužiti u klupskom điru, osim ako im se kojim slučajem ne dogodi globalni hit „Four To The Floor“ amplitude.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
