Na istoj pozornici našli su se mladi shoegaze/dream pop Zagrepčani, kauboj koji je samo zlobnom igrom sudbine rođen i živi u Italiji te instrumentalna trojka čije bi improvizacije vjerojatno bolje pristajale programu Impronedjeljak.

Pedesetak okupljenih u nedjelju je u Močvari prisustvovalo nečemu što će, kada se glazbena 2025. u Hrvata bude rezimirala, sasvim sigurno konkurirati za koncert s najčudnijim line- upom. Na istoj pozornici tako su se našli mladi shoegaze/dream pop Zagrepčani The Uncarved Block, kauboj koji je samo zlobnom igrom sudbine rođen i živi u Italiji te instrumentalna trojka čije bi improvizacije vjerojatno bolje pristajale programu Impronedjeljak.
Prve od navedenih nisam uhvatio, a ne čini mi se korektnim prenositi dojmove frendova i poznanika koji su stigli na vrijeme. Glavni razlog mog dolaska bio je Gianluca Maria Sorace iliti Stella Burns, čija su me dva albuma, posebno prošlogodišnji “Long Walks in the Dark“, vratili u vrijeme kada sam redovno odlazio u Teatar &TD na nastupe manje ili više poznatih americana bendova, dakako u organizaciji Mate Škugora.

Burns je bliži onim americana izvođačima kojima su rhythm and blues i rani rock’n’roll bili važniji od countryja i folka, što je uživo još izraženije nego na pločama. Praćen tročlanim bendom, točnije ritam-sekcijom i solo gitaristom kojem nije strano otfrljiti distroziju, svoje pjesme odvodi na putovanje među čijim su početnim postajama čak i Roy Orbison ili počeci Johnnyja Casha, dok ga na odredištu čekaju Gun Club, Green on Red pa i Rowland S. Howard i Mick Harvey.
Ovaj posljednji ga naveliko hvali te je s njim snimio i duet “My Heart is a Jungle“ koji je i bez slavnije polovice sinoć izazvao vjerojatno najsnažniju reakciju. Na svojoj strani ima još jednu značajnu figuru, Joeyja Burnsa iz Calexica na koje “Long Walks in the Dark“ nalikuje zahvaljujući puhačima. Njih u Močvari nije bilo, no u svakom drugom pogledu je zvučalo prljavije, čvršće i, što je najvažnije, bolje nego na ploči.
U naslovnu stvar aktualnog albuma ubacio je i break blizak kanconi iz kojeg još efektnijeprelazi u ritam nalik tutnjavi starog vlaka. “Love and Thunder“ je treća velika pjesma koju je sinoć odsvirao, ali čitav jednosatni koncert prošao je bez osciliranja u kvaliteti. Ne znam bi li Stella Burns privukao više ljudi da dolazi iz, primjerice, Austina, no u svakom je slučaju zaslužio. Bit će da je ponekad stvarno zajebano biti rođen na krivom mjestu.

Kako bilo, nakon toga je uslijedila, sasvim logično, impro glazba kakvu kod je kod nas izvodio originalni Cul-De-Sac s Pajom. Dapače, sjetio sam se jednog njihovog davno nastupa u KSET-u kada su bili samo Capri i Pajo koji je svirao ili, preciznije zlostavljao akustičnu gitaru. Druga asocijacija na Marmalsanu svakako je DNA Arta Lindsaya s kojim Maurice Louca dijeli stav da je čitava gitara namijenjena muziciranju, a ne samo žice.
Istom filozofijom vodi se i basist Tony Eliah, no glavnu riječ ipak najčešće pripadne Burkhardu Beinsu na bubnjevima po kojima je osim palicama i melticama, svira i gudalom. Skladbe im se razvijaju od repetativnog tona ili jednostavnog ritma nalik kuckanju prstom po stolu do minimalističkih tema u jednakoj mjeri melankoličnih i onih koje se svakim idućim krugom polako, ali sigurno oslobađaju okova glazbenih struktura i formi.
Interesantan trio premda su mi, nakon Stelle Burnsa, ipak zvučali malo ekstremno. Što bi tek bilo da sam stigao na dream pop…