‘Ovaj album je odraz moje životne priče, a pjesme koje su se na njemu našle rekonstruirane su kako bi zvučale suvremeno.’, rekao je Sting povodom objave ovog kompilacijskog izdanja i jedino ispravno pitanje koje stvarno treba postaviti je: ‘Zašto, pobogu?’
Dođe to pitanje i odmah nakon preslušavanja prve „Brand New Day“ na kojoj je podmetnut jeftini plesni ritam koji ne upumpava nikakvu posebnu novu energiju, već razočaranje koje produbljuje sljedeća po redu „Desert Rose“, nekadašnji mega uspješni singl s početka novog milenija. Naime upravo je ta pjesma zahvaljujući gostovanju alžirskog pjevača Cheba Mamija bila pravo osvježenje u pop svijetu s tom distinkcijom kojom je Sting napravio uspješan upliv u world music i stapanju zapadne glazbe s arapskim zvukom, dakako prije nego li su pali njujorški Twinsi.
Tog kobnog 11. rujna 2001. Sting je održao planirani koncert u vili Il Palagio u Italiji i tom prilikom sa set liste izostavio jedino „Desert Rose“. Pjesma koja je dotad spajala kulture postala je nepoželjna. Verzija na „My Songs“ nakon punih dvadeset godina od objave originala kao da je i dalje problematična za Stinga. Pjevanje Cheba Mamija gotovo je u potpunosti maknuto iz uvoda i pjesma je time dobila bezlični konzervativni oblik. Pa tako ispada da je za Stinga brisanje magije pjesme autocenzurom ono što je ‘suvremeno’. Možda je dobrim dijelom u pravu, ali je ipak još većim dijelom jasno da je Sting nakon „Song From The Labyrinth“ i posveti renesansnom britanskom pjesniku i lutnjisti John Dowlandu ili pogubio konce o tome što je moderno ili odustao od toga, jer sve što je slijedilo bio je samo niz zahvata na katalogu, što njegovom, što grupe Police. „My Songs“ također ulazi u taj reciklažni niz u kojem su mediokritetski srezani originali koji su ga dugi niz uzdizali i izdvajali od drugih na sceni.
Naravno da s „Desert Rose“ ne prestaju loša zvučna iskustva. Disco verzija pjesme „If You Love Someboy Set Them Free“ budi želju nekako dojaviti Stingu da ako uistinu voli svoje pjesme da ih pusti na miru. Nakon toga se pitate što li je tek učinio singlu Policea „Every Breath You Take“, koji u originalu nudi savršeno dramatičan i prigušeni stalkerski ugođaj. Isprva se čini kao da nije učinio ništa, no u usporedbi s izvornikom, poglašnjen je snare bubanj u miksu. Naizgled zanemariv detalj, ali crta zlokobne atmosfere originala je nestala, a pobijedio je tempo koji je dao veći naglasak na plesnost, pa u konačnici zvuči kao nimalo neobična ljubavna pjesma.
„Demolition Man“ (soundtrack istoimenog akcionog filmskog hita sa Stalloneom i Snipesom), koji je u originalu crpio pristup kakav je imao jedan Prince, je na „My Songs“ dobila besprizorno heavy metal ruho, jedino ruho u kojem Stinga nismo mogli zamisliti. Tek to zvuči kao loša poza. Odmah potom slijedi još jedan ponovno snimljeni ‘biser’ – „Can’t Stand Losing You“. Sjećate li se kad ste prvi put čuli tu pjesmu? Ja se, recimo, sjećam te suhe produkcije, toliko suhe da vam se suši grlo dok slušate taj reggae rock klasik u kojem uživate u svakoj ritam intervenciji Stewarta Copelanda, e pa nova verzija zvuči neizdrživo robusno i prvoloptaški, također u poravnatim produkcijskim uvjetima koji ne ostavljaju prostora iznenađenjima. Nešto kasnije „So Lonely“ također zvuči kao da Sting želi dokazati da nije izgubio moć rock uboda. Jedino što pjeva oktavu niže od originala. Dakle, flop tek takav. Bilo bi potpuno razumljivo da je u pitanju koncertna izvedba, ali tako nešto raditi u studijskim uvjetima je teški besmisao. „Message In A Bottle“ – verzija 2019. je također još jedno Stingovo slanje S.O.S. poruke svima koji ga štuju.
Ono što drži vodu su balade koje su odavno neizostavne na njegovom koncertnom repertoaru poput „Shape Of My Heart“, „Fragile“ i „Englishman In New York“ ili pak „If I Ever Lose My Faith In You“. Od potpune katastrofe spašava odluka da drugi dio albuma budu koncertne izvedbe pjesma „Roxanne“, „Synchronicity II“, „Next To You“, „Spirits In Material World“ i „Fragile“ nakon kojih se jedino može zaključiti da bi bilo najbolje da je „My Songs“ trebao biti koncertni album.
Prva polovica bi se mogla svesti pod oksimoron ‘Sting bez žalca’. Porazno.
Ocjena: 4/10
(A&M / Universal Music, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
