Arena je bila poluprazna, produkcija skromna, no došlo se i do trećeg bisa. Kako? Valjda magijom…
Može li koncert Stinga biti razočarenje? S tom mišlju sam otišao na isti u zagrebačkoj Areni. Prilikom podizanja akreditacija primijetio sam da je službeno parkiralište više-manje prazno, a obično je natrpano kamionima opreme izvođača. Svega dva autobusa. Dakle minimalni troškovi dvoranske Back To Bass turneje. U Areni pak dvorana prepolovljena uzduž, kao i na koncertu Lennyja Kravitza, što je bio znak da nije prodano više od pet tisuća ulaznica. Pozornica nikad jednostavnija i s manje reflektora. Siromašnija od nje nije bila postavljena u Arenu od njenog otvorenja.
U tom smislu, Sting je dobio i više nego jasnu poruku od svojih obožavatelja što uistinu misle o desetljeću njegove ležerne igrarije i onoga što je učinio od svoje karijere. Publika može uvažiti jedan izlet poput proučavanja srednjevjekovne glazbe i sviranje lutnje s Edinom Karamazovim, ali da nakon toga krene revija različitih best of ukazanja, to svakako žešće udara na strpljenje obožavatelja. U neku ruku sam i sam veliki štovatelj Stingovog rada, no posljednji put kad sam ga vidio na pozornici s bendom bilo je prije 12 godina u pulskoj Areni na „Brand New Day“ turneji. A potom je krenulo njegovo istraživanje Johna Dowlanda, Karamazov, reunion Policea, pa sviranje hitova uz filharmoniju, sve do ove godine kad je ponovo odlučio uzeti bas gitaru u ruke i zasvirati sa starom ekipom, ponajviše s bubnjarom Vinniem Colaiutom i gitaristom Dominicom Millerom.
Brojno stanje publike u zagrebačkoj Areni vjerojatno je u omjerima na prijašnju slavu bilo slično i u ostalim gradovima koje je posjetila Back To Bass turneja. Dakle, bilo je krajnje vrijeme da se vrati u formu koja ga je proslavila i koja mu na kraju krajeva najbolje leži. A došao je i trenutak da klinci koji su se u međuvremenu navukli na Australca Gotyea dođu u priliku vidjeti da postoji jedan stariji striček kojeg se može smatrati originalom.
Koncert je počeo u 20:10 naglim gašenjem svjetala u dvorani i pjesmom „All This Time“, što je bio solidan intro u Policeovu „Every Little Thing She Does Is Magic“ i tu je nekako i počela magija. Dobra okolnost se može sažeti u tome da u dvorani nije bilo „turista“. Bila je to pročišćena baza Stingovih obožavatelja. Njih pet tisuća u Zagrebu, na koliko po svoj prilici uvijek može računati. S trećom po redu „Englishman In New York“ atmosfera se očekivano još više razbuktala.
A magija konkretno? Stingova magija leži u tome da je i dalje savršen na pozornici i kao pjevač i kao instrumentalist, dakle kao „Sting“. Njegova glazba je i dalje u stanju ponovo probuditi dobar osjećaj, iako je poznata svaka figura, uvod i refren. Trajna je, kao i njegov neuništivi i prepoznatljivi tenor. Stjecajem (financijskih) okolnosti ili namjerno, turneja Back To Bass je ujedno bila i „Back to basics“, točnije, čvrsta bend forma trojke Sting-Miller-Colaiuta nadograđene klavijaturama Davida Sanciousa, izvrsnim violinskim soloima Petera Tickella i decentnom vokalnom pratnjom Australke Jo Lawry.
Taj bend je u skoro dvosatnom koncertu okrunjemom s tri bisa bio osvjetljen sa svega desetak bijelih reflektora cijelo vrijeme, nije bilo video zidova, a još manje pirotehnike. Ništa od glomazne produkcije nije ni bilo potrebno, a to je i Stingu omogućio da bude frontmen, a ne „samo“ najisturenija figura eventualno isceniranog cirkusa. Zato je i mogao tri puta izlaziti na bis i ad hoc donositi odluke što odsvirati na istima. Tako je Zagreb počašćen na kraju s „Fragile“ koju na ovoj turneji gotovo nigdje nije odsvirao.
Zanimljiv je bio i izbor uvrštenih pjesama The Policea. „Roxanne“ je izostala, ali je dan prostor prvim pankerskim koracima s „Next To You“ kojoj je pripadao drugi bis, a slično se može gledati i na „Demolition Man“. „Driven To Tears“ bila je pravo osvježenje dok su „Message In a Bottle“ i „King Of Pain“ bili očekivani aduti. Osobno najsnažnji lirski trenutak predstavljale su mi „The Hounds Of Winter“ s albuma „Mercury Falling“ i odmah poslije nje „The End Of The Game“ i završnica službenog dijela s „Never Coming Home“. U tom posljednjem nizu ocrtavalo se ono što se obično naziva „nešto više“ kad je riječ o glazbenikovom izboru pjesama koje nose ugodno iznenađenje za publiku. „Desert Rose“ na prvom bisu je bio pun pogodak i koliko me sjećanje služi, ova nova verzija bila je instrumentalno daleko intrigantnija od verzije bliže originalu odsvirane u svibnju 2000. u Puli.
Epilog je: uđoh skeptičan, izađoh zadovoljan. Na pozornice je bilo šest glazbenika i 12 reflektora. Glazba je učinila sve.
A što se tiče Stinga, ispucao je sve best of adute i Back To Bass po svoj prilici može značiti samo jednu stvar, a to je zagrijavanje pred studijski album, na kojem Sting svakako ne bi trebao svoj instrument ispuštati iz ruke.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
