Sting u Areni – pjesme koje već dugo nisu samo njegove

Sting je za 71-godišnjaka doista u sjajnoj formi; osim sijede kose gotovo da se od devedesetih nimalo nije promijenio, a i glas ga još uvijek služi, što se za gomilu njegovih suvremenika baš i ne može reći.

Sting u Areni Zagreb (foto: Vedran Metelko)

Prije svega, moram istaknuti kako su sinoć u punoj Areni vjerojatno svi bili veći fanovi Stinga od mene. Naime, stvarno cijenim što je u karijeri pokušao nevjerojatno puno toga, ali dio tih projekata, poput uglazbljivanja i obrađivanja Johna Dowlanda u pratnji lutnje ili arhivskog folka s albuma “The Last Ship”, bio mi je neprobavljiv i neslušljiv do te mjere da sam izgubio volju otići na bilo koje od dosadašnjih mu zagrebačkih gostovanja.

Sting je daleko najbolji kada se drži pop-rocka od ranih dana snažno prožetih reggaeom, kasnije i soulom, funkom i world musicom, odnosno upravo onog od čega se sastoji setlista aktualne “My Songs” turneje.

Sting u Areni Zagreb (foto: Vedran Metelko)

U 40 i kusur godina na sceni bez ikakve je sumnje zakucao 10-15 pjesama koje već dugo nisu samo njegove, nego predstavljaju bezvremenske evergreene koji nas prate čitavog života, bilo kao nekad u obliku spotova s MTV-ja ili s neke od bezbrojnih radio-stanica. Većinu tih pjesama čuli smo i u ponedjeljak kada je tijekom sat i 40 minuta prošao greatest hits repertoarom od The Police naovamo, uz kratki presjek posljednjeg albuma “The Bridge”.

Na binu se prvi popeo njegov sin koji mu je toliko sličan da bi skloniji teorijama zavjere mogli pomisliti kako se Sting prilično uspješno klonirao. Joe Sumner od starog je naslijedio jak vokal, čak i vrlo sličnu boju glasa koja me je, istini za volju, na momente podsjetila i na Bono Voxa, ali glazbeno to baš i nije bogzna što – simpatičan pop-folk negdje između Davida Graya i nečega što zvuči kao akustični (i lošiji) U2 koji zavidnom brzinom ispari iz sjećanja.

Zvijezda večeri zato je krenula u velikom stilu s “Message in the Bottle” bivšeg mu benda i “Englishman in New York” koje je zajedno s njim otpjevala i publika što je manje-više radila sa svim izvedenim pjesmama. Zamjerki nije bilo ni idućoj, također iz repertoara Policea izvučenoj “Every Little Thing She Does is Magic” premda bih na njezinom mjestu mnogo radije čuo “Wrapped Around Your Finger”. Promoviranje posljednje ploče odradio je slabašnom “If it’s Love”, solidnom “For Her Love” i zaista dobrom “Rushing Water” koja nije stršala čak ni u društvu sljedećeg niza hitova kao što su “If I Ever Lose My Faith In You” i “Fields of Gold”.

Sting u Areni Zagreb (foto: Vedran Metelko)

Sting je za 71-godišnjaka doista u sjajnoj formi; osim sijede kose gotovo da se od devedesetih nimalo nije promijenio, a i glas ga još uvijek služi, što se za gomilu njegovih suvremenika baš i ne može reći. Stage je bio dosta minimalistički iako efektno uređen, ostavivši mu dosta prostora za kretanje i približavanje prvim redovima, posebno jer je umjesto klasičnog koristio head microphone. Imali smo prilike čuti i, uvjetno rečeno, tri dueta – prateći vokal Gene Noble odveo je inače izvrsnu “Shape of My Heart” u konfekcijski r’n’b, Melisa Musique mu je neusporedivo bolje asistirala i dostojno zamijenila Mary J. Blige u “Whenever I Say Your Name”, dok je Joe ponovno izašao na “King of Pain”, gdje se, barem za moj ukus, u refrenima malo previše zanio. Uz lijepu “What Could Have Been”, preuzetu iz animirane serije “Arcane”, vidjeli smo i nekoliko scena iz iste, iznova se uvjerivši da ga muze inspiracije i dalje posjećuju.

Pohvale je zaslužio i prateći bend, sastavljen od bubnjara, klavijaturista, usnoharmonikaša, dvoje pjevača i predvođen fenomenalnim gitaristom Dominicom Millerom. U završnici koncerta su nas poveli na glazbeno putovanje čije su postaje bile i reggae (“Walking On the Moon”, “So Lonely”) i etno (“Desert Rose”), te legendarna “Every Breath You Take” tijekom koje su čitavu Arenu osvijetlili mobiteli. Za bis su preostale “Roxanne” u kojoj mi je donekle zasmetala činjenica da je onaj “put on the red light” dio više izgovarao nego otpjevao te za vrijeme u kojem živimo bolno prigodna “Fragile”.

Sve u svemu, punokrvni pop-rock spektakl starog kova, jedan od onih za koji nisu potrebni nikakvi svjetlosni efekti, scenaografija, videozidovi… ništa osim glazbe!

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK - 0.13 € 5.00 HRK - 0.66 € 10.00 HRK - 1.33 € 20.00 HRK - 2.65 € 50.00 HRK - 6.64 € 100.00 HRK - 13.32 € 200.00 HRK - 26.54 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X