Tri benda, jedan američki, jedan finski i jedan nam dobro poznati ukrajinski, sinoć su zakuhali prilično žestoku i vruću izbornu nedjeljnu večer u Savskoj 160.
“Ovo nam je koji, peti? Šesti? Tisućiti put u Zagrebu?” Igor Sidorenko, frontmen i gitarist ukrajinskih stoner brijača Stoned Jesus čini se nije bio siguran u odgovor na pitanje koje je postavio sinoć s pozornice, ali nama u publici činilo se da je procjena mogla biti prilično točna. Pet, šest ili tisuću koncerata odsvirali su u Zagrebu, najviše njih u sklopu nekad slavnog programa Good Vibrations čiji su ih nekadašnji organizatori i sinoć ugostili, ali posjetili su i Močvaru, a lani su neslavno odsvirali četiri pjesme u Rijeci prije nego što ih je otjerala oluja od koje pozornica nije bila zaštićena.
Ja sam zadnji put o nekom njihovom nastupu pisao prije više od deset godina, pa sam odlučio da je vrijeme za ponavljanje gradiva. Taj put kao predgrupa su im nastupili švedski Greenleaf čija svirka mi je Ukrajince bacila pomalo u drugi plan, pa sam bio dodatno motiviran za ponovnu procjenu benda koji je u međuvremenu postao stari znanac ovdašnje publike.
Povod za aktualnu turneju koja je upravo sinoć završila u Savskoj bend je pronašao u petnaestoj obljetnici postojanja, ali postava u kojoj nastupaju je sasvim nova. Uz Igora je u bendu mladi bubnjar Yurii Ciel, dok je na mjesto basista Sergija Sliusara došao odlični Andrij ‘Andrew’ Rodin. U ovom sastavu snimilu su početkom godine objavljeni singl “Buried Alive by Love”, obradu ni manje ni više nego HIM-a, ali za razliku od ostalih koncerata turneje, sinoć je nismo imali priliku čuti.
Umjesto toga bend je prošarao svojim katalogom, počevši s “Porcelain” s aktualnog albuma “Father Light” iz 2023., grabeći unazad do provg mini izdanja “First Communion” iz 2010. s koje su izveli “Black Woods”. Ipak vrhunac koncerta sačuvan je za brojeve s njihovog prvog dugosvirajućeg izdanja “Seven Thunders Roar” (2012.) s koje su izveli uvodnu “Bright Like the Morning” s pomalo gilmurovskim ukrasima na početku, a koja se na oduševljenje okupljenih pretopila u “I’m the Mountain”, apsolutni klasik i zaštitnu pjesmu ovog benda.
Jesu li Stoned Jesus bend konzistentne kvalitete, ali samo jednog remek-djela? Možda se činilo da odgovor na to pitanje naginje potonjem dok su svirali svoju petnaestak minuta dugačku epopeju koja je mijenjala tempo nekoliko puta tijekom svog trajanja,, tjerajući okupljene u sve veću euforiju. ako “I’m the Mountain” nije to remek-djelo, onda je to možda cijeli prvi album, budući da je kasnije i “Electric Mistress” prihvaćena s jednakim oduševljenjem dok je Igor vodio call and response razgovor između svoje gitare i publike koja bi otpjevala svaku njegovu frazu u odgovor.
U redu, nismo čuli kako zvuči HIM u žestokom i sporom stilu Stoned Jesusa, ali to ne znači da bend nije ubacio obrade druge u svoj repertoar. Andrew je tako otpjevao “Diane” Hüsker Düa, a u toj izvedbi bbendu se pridružio i Marco Menestrina, basist predgrupe Polymoon. Osim toga, u uvod u “Here Come the Robots” s kojom je bend otvorio bis, bend je ubacio melodiju “I’ll Be There for You” The Rembrandtsa, najpoznatiju kao temu serije “Friends”, jer smo, eto, svi postali prijatelji.
Dobro, ne baš svi. Dogodila se i jedna neugodna epizoda u kojoj je za vrijeme izvedbe “Silkworm Confessions” netko iz publike, pretpostavljam pijan, na pozornicu bacio bocu ili čašu koja se razbila, a Igor je oštro reagirao priprijetivši okončanjem koncerta ako se počinitelj odmah ne ukloni iz kluba. Nakon što je i taj posao obavljen, svirka se nastavila, a bend je iskoristio i priliku da pozove publiku da podrži njihovu ratom zahvaćenu zemlju manjim financijskim donacijama budući da “misli i molitve” (kako glasi ime pjesme koju su zatim izveli) jednostavno nisu dovoljno.
Sad slijedi onaj prljavi dio posla koji se nažalost također treba obaviti. Naime, ako sam zadnji put kad sam bio na koncertu Stoned Jesusa imao osjećaj da ih je pregrupa “nadigrala”, sinoć nije bilo takve prijetnje, budući da je finski Polymoon jedan od najgorih bendova koje sam gledao ove godine. Oni izgledaju i sviraju kao najgori škart eurovizijskog rocka, a frontmen Kalle-Erik Kosonen odaje dojam ozbiljnog ego-tripera čiji vokali kao da uopće nisu u skladu s ostatkom grupe. Još uvijek mi nije jasno kako je itko pomislio da bi bila dobra ideja ugurati ih u ovaj lineup, ali eto, tu smo gdje smo. Ali vjerojatno su i oni u nekome našli svoju publiku.
Neusporedivo bolji dojam na mene je ostavio otkačeni teksaški trio Rickshaw Billie’s Burger Patrol koji je mijenjao stil iz pjesme u pjesmu, ali me najviše podsjetio na prljave melodije bendova Daxa Riggsa, navodno ponovno okupljeni Acid Bath, ali još i više deadboy & the Elephantmen. Basist i gitarist izmjenjivali su se na vokalima, ali pozornost je najviše plijenio njihov krupni bubnjar Sean St. Germain svojim beskraajno kulerskim držanjem za vrijeme cijelog trajanja inače eksplozivne svirke u žanru koji bismo mogli simpatično nazvati prema naslovu njihovog drugog albuma – Doom Wop.
Isplatilo se, dakle, doći na početak i ostati do kraja, iako se već i prvi dan lipnja pokazao prilično vrućim i sve nas je strah pomisliti kako će tek biti kad ljeto ozbiljno pritisne naš grad. No, ionako svake godine bude tako, a još nas nije ubilo.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
