Beogradski bend Stray Dogg prvi je koji iz nove mlade generacije beogradskih sastava koji će uživo zasvirati u maloj dvorani Vatroslav Lisinski u subotu 6. velječe kad će ujedno biti predstavljen novi, treći po redu, album ‘Come Along Wind’. Tim potezom organizatora Hangtime Agency i samog benda svakako se podiže i letvica kvalitete i prezentiranja ugođaja regionalne rock scene koja uistinu i zaslužuje ulazak u najbolje koncertne prostore.
Tad je sve i krenulo po pitanju nove scene. A i Dunji je to bio prvi koncert.
Dušan Strajnić: Istina. Sjećam se da je bila prilično uplašena, a i ja sam tada došao samo sa svojim bubnjarom Reljom. Bilo je to sjajan koncert, line up je bio jako dobar i ja sam se tad oduševio i Dunjom i Nikolom jer sam shvatio da mi u Beogradu nismo izuzetak u tom stilu u kojem sviramo. Prvi put sam pomislio da možemo zapravo da imamo scenu i tad sam došao na ideju o tom “Americana Night” festivalu u Beogradu na kojem okupljamo baš ovakve bendove i ispostavilo se da ih ima i to stvarno dobrih. Pravi val novih bendova se pojavio…
Da zanimljivo je da smo i tu malo “izgubljeni u prijevodu” oko iste stvari, jer u Hrvatskoj je to nazvano kantautorski val, dok ga vi u Srbiji zove americanom. Možda da se uskladimo?
Dušan Strajnić: Bilo bi dobro, jer ustvari nije ni točno ni precizno to sve zvati americanom, međutim primilo se, kako se kaže, i tako je ostalo. I ja ga dosta često koristim taj termin.
Nije da sad nešto treba inzistirati na nazivu, no činjenica je da su se dvije scene spojile po prvi put nakon rata.
Dušan Strajnić: Apsolutno se spojila scena. Nadilazi i ove neke poslovne odnose, usuđujem se reći da prelazi u prijateljske odnose. Ja sad stvarno imam prijatelje u Zagrebu. Imam koga za pozvati kad dođem, da se nađemo, popijemo kavu, družimo se. Mislim, ne znam kako je s muzičarima koji sviraju druge vrste muzike, ali po pitanju ove scene je stvarno sjajan osjećaj. S JR Augustom sviramo opet i zajedno ćemo izvoditi neke pjesme, kao što smo i u Beogradu svirali, kao što smo, uostalom, i ovdje u Zagrebu u Vintage Industrial Baru. Nadam se da ću uspjeti stići koji dan ranije u Zagreb da se nađemo, sviramo i to pripremimo što bolje pred koncert. Pored toga me posebno veseli čuti ga na nastupu u Lisinskom jer je tamo dobar Steinway klavir i odlična akustika i vjerojatno će zazvučati bolje nego ikad.
Vratimo se malo na album “Come Along Wind”. Do sad najdulja pauza, tri godine nakon drugog albuma, pored toga i okupljanje benda i sve što ide uz to. Kako si zadovoljan s materijalom, sad gledano s odmakom?
Dušan Strajnić: Ja i dalje osjećam da nam je ovo najbolji album koji smo snimili do sad. Naravno uvijek slušajući i kopajući po detaljima i u zvuku albuma naiđeš na neke stvari koje bi doslovno promijenio, ali sklon sam razmišljanju da samo treba ići naprijed. Stagnacija je najgora stvar. Ja uvijek imam prilično jasan plan rada, dakle, pričam s bendom i dogovorimo kad se snima album, koliko se vremenski snima i kakve su nam pjesme. Ne volim kad se pjesme uvježbavaju i sviraju u nedogled na koncertima. To ih ubija. Mislim ako čovjek neku stvar previše razvlači da se sve razvodni. Ima bendova koji snimaju albume po 3-4 godine, okej nekad ispadne i super, međutim mislim da to s druge strane počne raditi protiv tebe. Zamoriš se od same pjesme, a to ne želim da mi se dogodi. Želim da te pjesme sviramo i da svaki put kad je čujem da mi bude prijatna i da uživam u njoj.
Recentni album ste snimili prilično brzo.
Dušan Strajnić: Tako je. U Rijeci. U 10 dana 9 pjesama, dakle pjesma po danu u prosjeku. Neke zahtjevnije smo snimali po 2-3 dana, a jednostavnije po dvije u danu. Snimljen je uživo instrumentalno, samo su vokali snimljeni naknadno, jer jednostavno nismo svi mogli biti u istom prostoru, a da mi bubanj ne uleti u pjevački mikrofon, inače bi išlo sve u jednom cugu. Da budem iskren, volio bih da imamo tri mjeseca za snimanje albuma, ali nemamo te mogućnosti za sada. No i ovo je bilo dovoljno. Posebice taj odlazak u Rijeku nam je bio važan. Ispalo je stvarno slučajno da završimo u studiju kod Zeca, međutim ta slučajnost ispala je genijalna. I od sad planiram uvijek tako raditi, da napustim Beograd. Ne zato što imam nešto protiv Beograda, već se pokazalo jako važno izmjestiti se iz svog okruženja gdje te svi znaju. Možeš se ti fokusirati na rad i u svojoj sredini, ali nipošto kao kad odeš u neki drugi grad gdje ne znaš nikog i gdje si potpuno fokusiran na to što radiš. Cijeli bend je živio u jednom stanu, snimalo se po cijele dane, dolazilo u stan i pričalo o tome što radimo i što trebamo snimiti sutradan. Nema ni djevojke, ni prijatelja, ni nogometa, ni nekog drugog posla… Ne gubiš fokus i u jednom trenutku je to počelo pulsirati kao jedno biće, svi zajedno smo isto razmišljali i funkcionirali.
Stvorio vam se duende, ili mojo…
Dušan Strajnić: Da, neki mojo se napravio, definitivno. To je bilo stvarno veliko otkriće za mene. A i kad se malo pogleda u povijest kako su snimali veliki bendovi i kako su snimani najveći albumi, od Zeppelina i Stonesa pa nadalje… Naravno da ne možemo mi u ovim uvjetima pojmiti kako je to uzeti kuću u Francuskoj i snimati album, ali zato možemo raditi na sličan način u skraćenoj verziji, ovako na 10 dana u Rijeci, pa opet osjetiti mali dio toga.
Nije neobično, no svakako je zanimljivo to da slušaš staru glazbu, a ne novu… Bar te prati takav glas. Što možeš reći o tome?
Dušan Strajnić: Opet ću se vratiti na festival u Groeningenu… To je nešto što sam odlučio dok sam bio tamo, a a to je da se moram vratiti slušanju glazbe, naime potpuno sam se oduševio nekim bendovima, posebno jednim bendom iz Mađarske za koji sam bio siguran da su ti momci iz Engleske. Uz malo truda, siguran sam da bih naišao na gomilu sjajne nove muzike koja bi mi se dopala, međutim tu je veći problem što sam se počeo baviti muzikom. Slušam staru muziku, u smislu; i ono što sam prije slušao da ne bih previše lutao kad mi se ukaže malo slobodnog vremena za slušanje. Naime, kad se po cijele dane bavim muzikom, idem na probe koje traju 4-5 sati i na kraju dana kad dođem kući, pune su mi uši zvuka i nekad mi treba tišina.Zna se dogoditi da poslije pet sati probe ja stvarno dođem u stan i molim svoju djevojku za malo tišine, jer mi bruje uši… Najradije bih sjedio u tišini i čitao nešto. A onda također često moram slušati svoju glazbu, jer se naprosto time bavim i to je neizbježno. Za slušanje druge muzike mi ostaje malo vremena i onda kad imaš malo vremena treba ti jako puno sreće da naletiš na nešto novo što bi ti se odmah i svidjelo. Ma da, naravno naletim, tj. netko mi pošalje. Na svu sreću imamo mailove i društvene mreže pa mi netko doturi nešto dobro. Mislim, to je paradoks ove profesije, ali vjerujem da svaka profesija ima svoje paradokse, u smislu da na kraju nemaš vremena za ono što voliš i zbog čega si se počeo uopće i baviti time što voliš. Ali mislim da se poravljam po tom pitanju, napokon sam aktivirao gramofon u stanu, potrudio sam se i kupio neke nove ploče, novih bendova! (smijeh).
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
