Stray Dogg ‘Look At The Moon’ – za bijeg od ludila koje nas okružuje

Za one koji vole neodoljivu sjetu Dukatovog vokala i zvučnu sliku koja se gradi oko njega, novi uradak je punokrvni nasljednik albuma ‘Come Along Wind’ iz 2015. godine.

  • 81
    Shares
Stray Dogg ‘Look At The Moon’

Često kad se u glazbenom smislu spomene zrelost autora, to nema uvijek pozitivnu konotaciju. Uglavnom je to ulazak u kolotečinu. Zanatski vješto oblikovanu, ali istovremeno i predvidljivu. Kad je riječ o Dušanu Strajniću aka Dukatu i njegovom sastavu Stray Dogg ta ‘zrelost’ nipošto nije negativna na četvrtom studijskom albumu „Look At The Moon“, objavljenom skoro na samom kraju protekle 2018. godine.

Zrelost se zrcali u tome što je album „Look At The Moon“ čvrsto ukopan u harmonični easy listening mod. Za one koji vole neodoljivu sjetu Dukatovog vokala i zvučnu sliku koja se gradi oko njega, novi uradak je punokrvni nasljednik albuma „Come Along Wind“ iz 2015. godine. Album s ‘glavom’ i ‘repom’, zaokruženim pjesmama prepunima skladnih instrumentalnih finesa. Pazilo se da instrumentalna pratnja ne zatrpa Strajnićev vokal, jer je to realna klopka od stranputice gradnje kičastog himničnog ozračja, te se balansiralo s lo-fi momentima, istim onima koji su obilježili sam početak karijere kad je Stray Dogg bio samo jedan beogradski americana kantautor s akustičnom gitarom u rukama.

Razlog te ‘kompaktne šarolikosti’ leži u tome da je na albumu gostovao poveći broj glazbenika, a dotaklo se i elektronike. Dah elektronike prezentiran je decentno u kombinaciji s akustičnom gitarom (ali i sastavom), i to se najbolje osjeti u naslovnoj „Look At The Moon“ zamišljenoj u dijaloškoj formi u kojoj Strajnić kroz razliku u tonalitetima približava ‘nju i njega’, na albumu ljubavne tematike, što je ujedno i dobar recept za bijeg od lude nam društvene realnosti.

Elektronika najviše dominira u pjesmi „Sunset“ u kojoj su žični instrumenti u potpunosti izbačeni, a obzirom da je na sredini albuma, predstavlja i svojevrsnu razdjelnu točku. Naime, prvi dio albuma i pjesme „Too Much Madness“ i „The Rope“ zahvaljujući nešto poletnijem ritmu efektno se uvlače u uho, da bi s nizom „Look At The Moon“, „Worried Mind“ i „Sunset“ uslijedilo baladno poniranje koje donosi tri različita stilska pristupa, a tu je upravo ključna posljednja „Sunset“ koja da nije u elektroničkom narativu, bi vjerojatno bila suvišna. Ovako ona predstavlja osvježenje.

Nakon nje „Devil’s Dance“ donosi nužan preokret – gotovo pa je riječ o vudskovovskom impro pristupu, jedna od ‘onih’ pjesama čijih studijskih šest minuta proleti u trenu i za koju znate da bi se na koncertima mogla ‘kotrljati’ znatno duže, naravno na sveopće oduševljenje. „Devil’s Dance“ je u ovom trenutku jedan najboljih rock momenata, ne samo na ovom albumu, već i na ovim prostorima. U tom smislu prigovor ide redoslijedu pjesama nakon nje. Zbog toga kako se moćno na refrenu ‘razlije’, „Pity“ bi definitivno bolje legla od „Bad Man“ koja je više ugođena u ‘kućnoj atmosferi’ prebiranja žica akustične gitare prstima.

Kraj donosi „Kraj“ – prvu pjesmu koju je Dušan Strajnić otpjevao na srpskom jeziku u svojoj karijeri. Iako prvotno stvarana namjenski za film „Susret“ Marije Strajnić, ona ne odskače od narativa samog albuma, već samo otvara zanimljivu dimenziju urođenog bluesa i gospela ovog pjevača na njegovom materinjem jeziku. ‘Incident’ koji bi možda mogao postati i pravilo na nekim budućim albumima, jer Dušan s njom nije izgubio magiju, već je samo produbio.

Svakako dovoljno dobrog materijala da bi se trebali radovati skorašnjoj koncertnoj promociji u Zagrebu.

Ocjena: 8/10

(Odličan hrčak, 2018.)

  • 81
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh