Mitologiziranje osamdesetih i tadašnje scene na ovim je prostorima već odavno dobacilo do razine apsurda, posebno jer se velik dio te dekade sustavno zanemaruje.
Obljetnička (re)izdanja, tekstove, televizijske priloge i dokumentarce o Valjku, Kazalištu, Haustoru, Azri ili beogradskom ogranku novog vala tako možemo čitati ili gledati čak i na mjesečnoj bazi, dok su mnogi jednako značajni i kvalitetni, ali nekomercijalniji i kompromisu neskloni bendovi najčešće osuđeni na sve bljeđa sjećanja svojih suvremenika i kopanju po glazbenoj prošlosti sklonih entuzijasta.
Gorana Polaka možemo uvrstiti u obje spomenute skupine – osamdesetih ga se redovno moglo sresti na zagrebačkim pozornicama i oko njih, a u posljednjih deset i kusur godina na svom je blogu Stražarni Lopov objavio nevjerojatnu količinu audio i video snimaka sastava uz koje bi savršeno odgovarao prefiks kultni, kao i nekih odavno zaboravljenih. Tu su i dosad neobjavljeni materijali velikih glazbenih imena bivše države i njenih nasljednica te priče o tadašnjim zagrebačkim brijačima i njihovim provodima, mjestima na kojima su trošili dane i presudnim događajima toga vremena poput Univerzijade. Sve to upravo je dobilo nadogradnju u obliku albuma „Hodam, gledam, prolazim“, gdje su neke od tih priča uglazbljene od strane muzičara koji predstavljaju pravi pravcati ‘who’s who’ hrvatskog alternativnog rocka.
Svaku od ovih dvanaest pjesama (plus intro), čije i tekstove i glazbu potpisuje sam Polak, snimio je, uvjetno rečeno, za tu priliku okupljeni bend sastavljen od nekadašnjih i/ili sadašnjih članova Trobecovih krušnih peći, Haustora, Majki, Polakove grupe Yola Yola, a tu su i Zdenko Franjić, Igor Mihovilović, Kralj iz Termita, njujorška garage rock ikona Sonny Vincent, Goranov sin Tin Polak, Razorblade Jr. iz Gone Bald, književnica Rujana Jeger, usnoharmonikaš Igor Djeke, te bubnjar Siniša Banović, nekoć poznat iz riječkih skupina Fit, Grad i Let 3, a trenutno angažiran u britanskom bendu Fischer-Z. On je ujedno svirao na najviše pjesama, osam, odnosno jednu više od Mire Labusa iz Yola Yola koji se na „Izgubljenoj besmrtnosti“ uhvatio čak i srednjovjekovnog instrumenta po imenu psaltir.
Stražarni lopov svojim je Dobrim ljudima dao prilično odriješene ruke i puno kreativne slobode prilikom osmišljavanja i sviranja svojih dionica, zbog čega je album dobio onaj bendovski ‘feel’, usprkos činjenici da su snimali na daljinu, ponekad, kao u slučaju Vincenta i Željka Mikulića – Korozije, čak i na različitim kontinentima. Žanrovski tu stvarno ima svačega, od garaže, post-punka, psihodelije i Bauhausovskog gothica do reggaea, bluesa i no wavea, pri čemu se ipak može pronaći neka zajednička nit, nešto što sve to zaokružuje u jednu logičnu i povezanu cjelinu. Također, koliki je trud uložen u ovaj projekt najbolje ilustrira to što se na ploči mogu čuti i autentični zvukovi starog tramvaja, šum rijeke snimljen pod Savskim mostom ili tišina ravnice zabilježena na nekom mračnom seoskom putu.
„Hodam, gledam, prolazim“ počinje sa „I tako to krene“, kratkim recitalom pjevača Trobeca Darka Begića Bege preko zvučne kulise u kojoj glavnu ulogu igra sintesajzer Darka Kordovana Dare, nekadašnjeg osnivača i gitarista Sexe. Pravo otvaranje predstavljaju „Čudaci“ gdje freejazzerski saksofon Damira P. Kafke iliti Caprija ‘urla’ uz dubok i mračan topot ritam-sekcije (Polak/Banović) i no waverskog kaosa gitare Ivana Vinskog, još jednog člana Trobecovih krušnih peći. Priču o onima koji ne pristaju ‘proživjeti čitav život začahureni u svijetu stvorenom po obrascu neke kolektivne svijesti o tome što je normalno, a što nije’ pročitao je Predrag Kraljević – Kralj. „Laku noć, Maestro“ suprostavlja nekad i sad, odnosno Polakovu generaciju i toponime njihovog odrastanja (Lap, Kulušić) s današnjim klincima koje stariji uopće ne primjećuju, što ih dovodi do pogrešnog zaključka kako je danas sve otišlo k vragu. Glazba je lagani, blago meditativni reggae dosta blizak Haustorima i stvarima poput „TV Man“, a izvode je ponovno Bega, Polak i Banović, ovoga puta uz gitaru Mire Labusa i elektroniku Igora Mihovilovića.
„Šarlo je kriv za sve“ temelji se na interesantnoj tezi prema kojoj je, premda je jedini album Šarlo Akrobate „Bistriji ili tuplji čovek biva kad…“ neosporno remek-djelo, komercijalni neuspjeh te ploče dobrim dijelom zatvorio vrata Jugotona i velikih izdavačkih kuća cijelom nizu alternativnih grupa. Vokalni dio i gitaru odradio je Tin Polak, ritam-sekciju iz prethodne pjesme pojačao je Mario Barišin Bara na još jednom basu, a žanrovski je riječ o pomaknutoj plesnoj glazbi koja me podsjetila na New York krajem sedamdesetih i kratkotrajnu mutant disco scenu. Svakako moram spomenuti i „Trideset i osmog stanovnika Šegovine“ stvarno lijepu posvetu suradniku bloga, danas pokojnom Davoru Turkoviću – Hardu. Kako se radilo o vjerojatno najvećem fanu Majki, na toj skladbi sviraju Korozija i Zoran Čalić, Kilmister čita tekst, a dojam oporog, prašnjavog bluesa svojim su dionicama pojačali Djeke na usnjaku, odnosno Labus na lap-steel gitari.
Kada okrenete ploču, posred face će vas opaliti furiozni garažni rock „New York, Zagreb, Detroit“ koji izvikuje Sonny Vincent, a vrlo unikatno zvuči i „Baltazarov savršeni san“, manje-više sastavljen samo od Sinišinog bubnjanja i recitacije Zdenka Franjića.
Dobrog duha Stražarnog lopova, Jasenke Vukelić Ćuće, prisjeća se u “Pjesmi za Ćuću”, čiji tekst čita Darko Rundek uz fine međuigre gitare, bendža (Labus) i violončela Stanka Kovačića. Ta pjesma, koja bi se lijepo uklopila i u Rundekove radove s Cargom, uvodi nas u laganiju završnicu albuma, prvo s “Krilima”, gdje je Polak sam pročitao stihove posvećene svojoj supruzi Branki, pri čemu oko njegovog glasa kao da lebdi Caprijeva sjetna, John Luriejevska tema na saksofonu (snimana u WC-u jednog atomskog skloništa) i minimalistički odsvirana gitara Razorblade Jr.-a, te “Jedan tren između života i smrti” na kojoj se okupio pravi zagrebački alter orkestar u kojem su, uz već spomenute Begu, Banovića, Kovačića i Daru, izuzetan gitarist Franjo Glušac (Šumski, Peach Pit, Brujači, Cul-De-Sac, Franz Kafka Ensamble) i trombonist Nikola Santro, u osamdesetima član Haustora koji je svirao i na pločama Azre, Filma, Cinkušima i s brojnim drugim imenima zagrebačkog rocka. Stihovima poput ‘između života i smrti postoji jedan tren, u tom trenu osjetimo da naša duša zna put’ ta je skladba savršena točka na i ovog izuzetno značajnog albuma koji na jednom mjestu okuplja neke od najoriginalnijih glazbenika ovih prostora, posebno jer se dio njih već duže vrijeme svirkom ne bavi aktivno. Zbog toga, a i ne samo zbog toga, uvjeren sam kako će važnost “Hodam, gledam, prolazim” samo rasti s godinama.
Također, ova se ploča ne može nazvati nostalgičnom iako je u određenoj mjeri prožimaju duhovi prošlih vremena i onih kojih više nema. U njoj će, naime, nešto za sebe pronaći i oni koji osamdesetih nisu bili ni rođeni, pa čak i oni koji nikada nisu posjetili Polakov blog.
Ocjena: 10/10
(Samizdat, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
