Kanadski punkeri ovu će godinu provesti na svjetskoj oproštajnoj turneji prije najavljenog razlaza, a gorko-slatko slavlje započeli su objavom ambicioznog duplog albuma koji s punim pravom predstavlja krunu karijere benda.
Sum 41 nikad nije bio tipičan pop-punk bend. Dovoljno je baciti pogled na njihovu koncertnu produkciju koja više priliči Slayeru negoli jednom od najvažnijih punk bendova s početka 21. stoljeća. Motivi nadgrobnih spomenika, pojačala natopljena bojom krvi i ogromna demonska glava fasada su karijere benda koja uz uspone i padove traje gotovo 30 godina. Iako bi površne poznavatelje benda „opaki“ vizualni smjer mogao zbuniti, on ima savršenog smisla. Naime, već nakon debitantskog albuma „All Killer No Filler“ ovi su kanađani krenuli napuštati pop-punk formulu. Na sljedećem albumu, „Does This Look Infected?“, polako su klizili prema metaliziranom, žešćem i mračnijem zvuku, a kombinaciju punka i metala koja će im odrediti ostatak karijere usavršili su na „Chucku“, albumu kojeg većina fanova smatra njihovim najboljim izdanjem.
Promjenom zvuka Sum 41 relativno brzo se isključio iz utrke za glavnog pop-punk teškaša, no dugoročno gledano bila je to dobra odluka zbog koje je bend dobio na ozbiljnosti za razliku od drugih kolega, poput Blink 182 koji su nastavili monotonom, pravocrtnom putanjom poput „sedmice“ kroz Novi Zagreb.
Sum 41 u nekoliko je navrata potonuo zbog izostanka komercijalnog uspjeha pojedinih albuma i krhkog zdravlja frontmena Derycka Whibleya načetog ozljedama kralježnice i posljedično opterećenog ovisnosti o alkoholu zbog čega je 2014. jedva preživio otkazivanje bubrega i jetre. No, jednako toliko puta su se još jači vraćali iz pepela.
Novi nalet benda zaustavila je pandemija tijekom koje su Whibleyu počele stizati narudžbe drugih bendova i glazbenih menadžera za pisanjem pop-punk pjesama. Iako je u početku oklijevao jer je posljednju pop-punk pjesmu napisao za album „Underclass Hero“ prije više od 13 godina, Whibley se prihvatio posla. Nakon što je napisao sedam-osam pjesama shvatio je da mu se toliko sviđaju da ih je odlučio zadržati za sebe. U istom periodu Whibley je odlučio zauvijek ugasiti Sum 41, a upravo će nove pjesme poslužiti kao okvir ambicioznog i finalnog albuma benda – „Heaven :x: Hell“.
„Heaven :x: Hell“ broji impresivnih 20 pjesama i predstavlja krunu karijere benda koji u svakom smislu odlazi na vrhuncu. Album je podijeljen na dvije polovice koje zvukom i atmosferom obuhvaćaju po jedan dio karijere benda. Tako se na prvoj, rajskoj strani nalaze blistavi pop-punk dragulji dok je pakleni dio albuma posvećen metalu.
Rajska strana krcata je zaraznim melodijama, velikim refrenima i raskošnim back vokalima koji obogaćuju Whibleyjevu verziju „zvučnog zida“ Phila Spectora. Nevjerojatna je lakoća kojom se Deryck vratio u mladenački mindset i napisao vibrantne posvete zlatnim danima pop-punka koje su kvalitetom ravnopravne ondašnjim hitovima. Primjerice, uvodni singl „Landmines“ nostalgična je pop-punk bomba koja nas vraća u ljetne dane ranih dvijetisućitih i koja bi jamačno bila veliki MTV hit da je objavljena 2001. Što se dalje probijate kroz album sve više iščekujete svaku novu catchy melodiju poučeni iskustvom odslušanih pjesama. Favoriti kojima ćete se jamačno vraćati svakako su ogromni refren u „Future Primitive“ u kojoj se mogu čuti utjecaji Bad Religiona i Offspringa i back vokali u „Bad Mistake“ koji se prelijevaju u zborno pjevanje na kraju refrena. Drugim riječima, prva polovica albuma zaista se može opisati nazivom all killer no filler.
Na paklenoj strani albuma temperatura raste, a na svoje dolaze ljubitelji žešćeg zvuka, parajućih solo dionica na gitari i uleta duple bass bubanj pedale. Preko elektroničkog uvoda „Preparasi A Salire“ koji nas prebacuje u pumpajuću „Rise Up“ i potom u još žešću „Stranger In These Times“, prva četvrtina paklene strane očekivano drži intenzitet.
No, to ne znači da je „Heaven :x: Hell“ bez mana. Pjesme na središnjem dijelu paklene strane u par navrata gube dah i postaju repetitivne. Tu je i suvišna obrada prečesto obrađene „Paint It Black“. Iako pjesma tematski funkcionira kao dio cjeline, zaista nema potrebe da slušamo 150. iteraciju uspješnice Rolling Stonesa. Promatramo li „Heaven :x: Hell“ kao opsežnu posvetu intenzivnoj karijeri onda i navedene mane svakako imaju smisla kao dio cjeline te u konačnici ne ruše ocjenu jer to jest Sum 41 – bend koji je ponekad lutao, ali je hrabrim izlascima iz zone komfora trijumfirao uzdignute glave.
„Why doesn’t anything good ever last“, pita se Deryck u „How The End Begins“, posljednjoj pjesmi albuma. Da traje zauvijek bismo li uopće cijenili to što imamo ili volimo? No, i u kraju priče možemo uživati, pogotovo ako je taj kraj impresivan kao finalni album benda na putu prema sutonu karijere. Dečki, hvala vam na svemu!
Ocjena: 9/10
(Rise Records, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
