Slušajući ‘Isolation Edition’ zaista nije lako povjerovati da iza njega stoje glazbenici koji u datom trenutku nisu bili jedan pokraj drugoga pošto je riječ o nevjerojatno intuitivnoj, gotovo telepatski povezanoj svirci u kojoj se jazz i funk stapaju s psihodelijom i krautrockom, a gitaristički post rock i elektronika s neosoulom, chilloutom i tko zna čime sve ne.
Koronavirus koji nas je sve zaključao unutar četiri zida kod hrvatskih je glazbenika pokrenuo rijetko viđen val kreativnosti pa je tako početkom prošlog tjedna objavljeno kako su domaći autori tijekom pandemijske krize, točnije od sredine ožujka do sredine svibnja, prijavili čak 710 novih pjesama, 45 posto više nego u istom razdoblju prošle godine. Uz to smo redovno mogli gledati koncerte napravljene u kućnoj radinosti, završeni su i neki dugoočekivani albumi, a oni skloniji improvizaciji i slobodnijem, glazbenim formama neopterećenom muziciranju su uz pomoć tehnoloških čuda uspjeli održavati i jam sessione.
Jedan takav prije koji tjedan izdala je ekipa iz Sunrise Sessions kolektiva kojeg sačinjavaju članovi nekih od naših najboljih instrumentalnih i vokalno-instrumentalnih sastava, počevši od Chuija i Kozmodruma, preko Elementala, Detoura i Afiona pa sve do Mimika Orchestra, Mayalesa, Pipsa i Jazz orkestra HRT-a. Dvadesetak virtuoznih instrumentalista tako su za ovu prigodu formirali pet ad hoc sastava, pri čemu je odabir u cijelosti prepušten True Random Number Generatoru.
Slušajući “Isolation Edition” zaista nije lako povjerovati da iza njega stoje glazbenici koji u datom trenutku nisu bili jedan pokraj drugoga pošto je riječ o nevjerojatno intuitivnoj, gotovo telepatski povezanoj svirci u kojoj se jazz i funk stapaju s psihodelijom i krautrockom, a gitaristički post rock i elektronika s neosoulom, chilloutom i tko zna čime sve ne. Priča kreće šest minuta i 56 sekundi dugačkom “Sunkar”, snimljenom u postavi Toni Starešinić, Zvonimir Šestak, Nenad Kovačić i Hrvoje Klemenčić. Stvar starta Vangelisovskom dionicom na sintesajzeru, praćenom različitim ritmovima i perkusijama, poslije čega je spomenuta četvorka, u najboljoj tradiciji Chuija, lansira daleko u svemir. Preslušavajući je, nisam se mogao oteti dojmu da bi upravo tako zvučali jazz i funk kada bi ih, da su ih kojim slučajem imali prilike čuti, pokušali odsvirati izvanzemaljci.
Slijedi možda i najekstremnija skladba ovdje, nazvana “Distopijsko popodne”, u kojoj se Pavle Jovanović, Luka Čapeta, Danijel Kadijević, Leo Beslać i Grgur Savić kreću tragovima čudaka iz Cul-De-Saca, opičenijim radovima Franka Zappe pa čak i free jazz divova poput Sun Ra. “Godzilla u Zagrebu”, vjerojatno inspirirana fotomontažom koja se masovno ‘šerala’ nakon potresa, spaja dezorijentiranu elektroniku i jazz bubanj s umirujućom temom na akustari, prije nego što se pretvori u nešto što ne bi pretjerano stršalo čak ni na albumima Mogwaija.
“Roofless factory” sjetnija je i razbarušenija srodnica chilloutova kakve smo mogli naći na slavnim “Cafe Del Mar” kompilacijama, a odjavna “Noćni poziv” istovremeno predstavlja idealan soundtrack za vožnju i glazbenu podlogu lutanju pustim ulicama.
Osim navedenih, za “Isolation Edition” zaslužni su i Konrad Lovrenčić, Domagoj Leljak, Ivar Roban Križić, Janko Novoselić, Edi Cipal Grubišić, Elvis Penava, Goran Delač, Viktor Slamnig, Borko Rupena, Mirsad Dalipi, Ivan Kapec i Hrvoje Galler. Mislim da je stvarno red sve ih spomenuti, ipak smo zahvaljujući njima dobili razlog da sva sranja koja su nam se događala pamtimo i po nečem lijepom.
Ocjena: 10/10
(Zona Muzika, 2020.)