U pulskome klubu Kotač i u riječkom klubu Palach, Superval je zapljusnuo glasno, energično i neopisivo živo. Večer je započela šaptom instrumenata, a završila hukom publike i zvukom mladosti koja ne poznaje granice. Pod svjetlima pozornice izmjenjivali su se bendovi puni žara, nesputane kreativnosti i iskrenih emocija. Svaka pjesma bila je mali bunt, a svaki rif novi korak prema glazbenoj budućnosti. Publika, šarena i nasmijana, plesala je bez stida, pjevala refrene koje još nisu stigle do radija i grlila nepoznate ritmove kao stare prijatelje.
Klub Kotač, s dušom uklesanom u ciglama bivše vojarne i grafitima razlivenima preko zidova kao misli koje nitko nije stigao zapisati, 9. svibnja otvorio je vrata prvog dana Superval turneje, a ambijent nije bio samo kulisa, nego ravnopravan akter večeri: širok prostor koji pulsira i udiše s publikom. Bio je onaj tip večeri kad ti je toplo jer si tamo gdje želiš biti. Atmosfera se već prelijevala iznutra prema van, stoga je ulazak u klub bila samo formalnost. Kad je krenula glazba, prostor se pretvorio u jedno veliko, zajedničko tijelo u pokretu. Bendovi nisu bili jedini koji su svirali — i publika je davala ton. U tom ritmu, više se nije znalo tko koga nosi: zidove glazba, glazbu ljudi, a ljude pak sama večer.
Pulski bend Audioclot otvorio je večer nastupom nalik na psihodelični tunel – snažna distorzija i razliveni rifovi. Zvuk im je bio gust, gotovo opipljiv, kao da je visio između publike i stropa, vrtio se spiralno pa ponovno uranjao u duboke, prljave bas linije. Od prvog tona bilo je jasno da ovo nije obična uvodna svirka. Članovi koji su zaslužni za jedinstveni zvuk su Lucijan Boljun (gitara), Maro Pavlinović (bubnjevi) i Frane Peršić (vokal).
Zidovi kluba počeli su vibrirati pod težinom njihovog zvuka, dok su se slojevi distorzije slagali jedan na drugi, gradeći zvučni zid kroz koji je publika rado prolazila. Njihov set bio je čisto psihodelično iskustvo, vođeno gitarama koje nisu “svirale”, nego uvlačile – melodične kad treba, ali uvijek spremne razvući stvarnost u valove šuma. Svjetlosna pratnja bila je precizna i hipnotička: duboke purpurne nijanse, povremene eksplozije crvene i plavi filteri koji su zamaglili granicu između bine i publike. Ispred pozornice nije bilo praznine. Prvi redovi uz bend, pokreti publike nisu bili divlji i nije bilo potrebe za skakanjem. Njištanje vrata gitare i pulsirajući bas radili su dovoljno. Prva izvedba njihove nove precizno nelinearne pjesme “Osma” nije ulazila kroz uho, već ravno kroz centar ravnoteže. Audioclot njome pokazuje da zna riskirati i zna gdje to vodi: u prostor gdje eksperiment nije poza, nego alat za stvaranje nečeg što se ne zaboravlja.
Nakon uvodnog transa Audioclota, pulska publika ušla je ravno u ritmičko srce večeri uz Krakatoa – bend koji zna točno kad stisnuti gas, a kad pustiti da publika pjeva umjesto njih. Njihova pjesma “Samo jedan dan” pretvorila se u lokalni hit doslovno preko noći – refren koji se priljubi za glasnice i ne pušta ih. Čulo se iz publike da su riječi naučene – i to ne reda radi, nego iz čistog užitka. Na pozornici dominira Dora, vokal i vizualni centar benda. Glas joj je bio kristalan, ali nikad hladan – nosio je emociju s lakoćom, gotovo nehajno, dok je vizualno balansirala između gotičke ozbiljnosti i svjetlucavih šljokica na licu koje lome svjetlo kao zrcala u pokretu – bila je personificirani kontrast benda.
Ritam sekcija, s Matejem na basu i Lukasom na bubnjevima, držala je tijelo pjesama čvrstim i plesnim, dok je Jakov na vodećoj gitari precizno rezao kroz prostor, uvaljujući melodije u refrene koji su već postali kolektivna mantra.
Podsjećaju na Trobecove krušne peći – zagrebački člankonošci Smrdljivi Martini donose onaj prljavi punk ton koji udara pravo u prvu moždanu vijugu. Bend čine Lovro Urlić (gitara, vokal), Zvonimir Curiš (gitara), Noa Klemenčić (bas, vokal) i Nikola Andrašić (bubnjevi, vokal), a zajedno stvaraju zvuk koji se ne uljepšava: suh, iskren, mjestimično kaotičan, s ritmom koji se valja kroz prostor poput spore lavine.
U pjesmi “Dani moje mladosti”, njihova sirova estetika dobila je svoje najčišće lice. Bas je lomio ispod površine, bubnjevi su bili zbijeni i nervozni, gitare grizle, a vokali su nosili tekst kao teret koji se ne želi olakšati. Publika je reagirala neočekivano: najviše su plesali stariji. Oni s izraženim crtama oko očiju, ali živim korakom, ponavljali su stihove, klimali glavom i gotovo šaptom jedni drugima govorili: “Ovo je dobro.” Bend je nakon nastupa rekao da su upravo ti ljudi njihova ciljana publika – oni koji razumiju tekst, koji su kroz to prošli i kojima glazba više ne mora objašnjavati ništa. Samo biti tu.
Prvu večer turneje su razorile grunge kraljice – Out Of Civilization, sastavljen od djevojaka od kojih su neke još u sedmom razredu, druge tek zakorače u srednju, no unatoč mladosti, zvučale su kao da sviraju već godinama. Na pozornicu stupaju s takvom sigurnošću da je prostor u trenu pripadao samo njima. Na gitari Helena Bajtl, prkosna i precizna, s tonom koji reže, Lana Laginja na bubnjevima — stroj ritma, precizna i žestoka, Alegra Lozić na basu, držala je sve povezano, s puno stava i prisutnosti, a onda, na vokalu, Tara Matijević – dominantna, sirova i snažna držala je svoj mikrofon ne kao alat koji jest, već kao oružje. Izvodile su autorske pjesme i nekoliko obrada, ali sve u svom duhu: grunge kakav se više ne skriva u podrumima, nego iskače i obara scenu.
Publika ih je obožavala – mosh pitovi gotovo bez predaha, višestruki bisovi i atmosfera koja je sve podsjetila da revolucija najčešće dolazi odozdo. Iz mraka. Iz gitare. Iz grla koje zna što želi reći. Out Of Civilization nisu perspektivan bend, one su sadašnjost i više nego spremne.
U Rijeci, Superval se preselio u prostor kluba Palach, koji, poput Kotača, nudi jedinstvenu atmosferu, ali s nešto manjim kapacitetom. Osim po glazbi, klub je poznat i po svom vlastitom Kraft Lageru, jako finoj pivi. Ipak, atmosfera pred koncert, dok su se ljudi okupljali ispred, nosila je pomalo distinktivan ton – kao da su se tu stvorili svjetovi ljudi koji su više brinuli o tome tko je sve došao, nego o onome što je zapravo na stazi. No, unatoč tome, sve se to pomalo topilo u trenutku kad su bendovi krenuli i svi su se konačno posvetili glazbi koja je zbilja dolazila iz duša.
Stereovoid su otvorili večer s nastupom čiji početni tonovi nisu odmah privukli mnoge, no to nije spriječilo da se iz nastupa osjeti prava snaga njihovog introspektivnog zvuka. Nježna gitara, bas koji stvara duboku podlogu i snažna dinamika koja se povremeno pretvori u eksplozivne trenutke. Posebno je bila upečatljiva dinamika između gitara i basa koji su se gotovo uvijek spajali i činili krug zvuka, a zatim se raširili u cijeli prostor, da bi se opet vratili u sam centar. Ova zvučna igra bila je vrlo simpatična.
Pjesma “Samo gledam nju” bila je onaj trenutak koji je zaljuljao sve. Početak je bio nježan, s melodijom koja polako ulazi u uho, a stihovi poput “Da joj mogu svirati balade” zrače osjećajem melankolije i jednostavne ljepote. Pjesma je imala tu sladunjavu i iskrenu privlačnost, koja nije tražila ništa drugo osim uživanja u trenutku.
Krakatoa ponovno staje na pozornicu, ovaj put u riječkom Palachu, i ponovno su zapalili publiku svojim razigranim nastupom. Ljudi su plesali, refreni su odzvanjali u zraku i sve je bilo na svom mjestu — ali bez one sirove energije koja ih je krasila prvi dan. Bio je to dobar trenutak, ali bez odjeka.
Večer je nastavio Audioclot, ponovno vraćajući svoj psihodelični, distorzirani val u prostor Palacha. Iako su prvi redovi bili puni onih koji su iskreno uživali — vidjelo se to u zatvorenim očima, pokretima tijela i onom tihom klimanju glavom — nastup nije nadmašio onaj u Puli. Sve je bilo na mjestu, ali bez dodatne iskre; solidno, sigurno, ali bez iznenađenja.
Smrdljivi Martini u Rijeci s istom žustrinom nastavljaju tamo gdje su stali u Puli, žestoko, sirovo i bez zadrške. No dok su u Puli pred pozornicom stajali stariji fanovi, sada su se pred njima našli mladi pankeri, rasplesani, razbarušeni i gladni buke. Energija se nije smanjila, samo se drugačije odražavala — gdje su se prvog dana glave njihale u ritmu sjećanja, drugog su se sudarale u mosh-pitovima. Isti bend, ista snaga, ali publika kao ogledalo dviju epoha koje su se složno našle pod istom bukom.
Večer su zatvorili riječki Meantime, punk bend koji možda na prvi pogled ne izgleda kao da će razvaliti – osim bubnjara i vokalista koji estetski mogu pripadati svojoj skupini, ostatak su djelovali kao neki kvartovski brijači, a ne kao da dolaze iz podruma s pojačalima – ali čim su krenuli, sve je eksplodiralo.
Hardcore energija prštala je sa svakog kuta pozornice: mosh pitovi su se otvarali, a publika je bila u potpunom pogonu. U prvom redu, s lijeve strane, skakutala je simpatična starija žena sama sa sobom, gotovo kao da je u svom filmu – i bila je jednako hc kao i svi ostali. Leo Šašinka i Matija Ćorić na vokalima i gitarama, Tibor Ćetković na basu, te Vito Pribetić za bubnjevima – svi su dali sve od sebe. Meantime kao udarac za kraj, zbog kojeg se znoj ne briše nego nosi kući kao trofej.
Dvije večeri, dvije obale, ista struja. Superval je još jednom dokazao koliko je glazbena scena mladih prepuna potencijala. Od intimnih trenutaka do kolektivnih eksplozija energije, Superval je spajao žanrove različitih spletkara, a iza nas ostaje distorzija u ušima, znoj na čelu i osjećaj da je ovo tek početak nečega većeg.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
