Lokalni župnik ušao u desakralizirani objekt i neovlašteno demontirao izložbu u sklopu cjeloljetne kulturne manifestacije.
Organizatori KKL-a radove namjeravaju zbog sigurnosti prelocirati u drugi galerijski prostor gdje im neće prijetiti nasilno uništavanje i cenzura poput one u prostoru nekadašnje kapelice kojoj je do premodifikacije prijetilo propadanje, kao i potpuno uništenje glagoljaških grafita. Drugim riječima, prenamjena je zapušteni prostor kapelice, kulturnog dobra Republike Hrvatske, učinila dijelom kulturne infrastrukture grada Kastva.
Ovim je činom prekinuta izložba koja je prema rasporedu trebala biti postavljena do petka, 28. lipnja, a zadesila ju je sudbina slična onoj Gavellinih Finih mrtvih djevojaka kada su predstavnici klera pritiskom na kazalište, ali i javnost uspješno cenzurirali sporne plakate za predstavu. No legitimno je postaviti pitanje zbog čega su motivi nagih i neprovokativnih žena momenti ‘gluposti’ i ‘sramote’, odnosno po čemu oni ‘desakraliziraju’ izložbeni prostor nekada sakralnoga objekta? Nužno je izbjeći banalizaciju i trivijalizaciju kastavskoga kulturnog incidenta i povlačiti jeftine paralele s poviješću umjetnosti, odnosno umjetnosti per se, no svakako se treba analizirati ideju cenzure nagoga tijela kao jednog od dominantnijih momenata sakralne reprezentacije i učestaloga motiva najreprezentativnijih zdanja sakralne arhitekture poput same Sikstinske kapele ispunjene nagošću. No ta je nagost rezervirana za muškarca, oblikovanog na sliku Boga koji je i sam nag. Nadalje, trebamo li pognuti glavu i oglušiti se na omalovažavanje stručnosti i znanstvenog autoriteta članova žirija u korist predstavnika objektivno uskraćenih za formalno obrazovanje o povijesti i tradiciji umjetnosti, kako općoj, tako i sakralnoj koja redovito biva domom reprezentacijskim elementima poput ovih? Ne napada li se time i dosadašnja tradicija i dovodi u pitanje postojeći korpus radova u crkvama, kapelicama i katedralama?
Ne zaboravimo kako su napušteni ili prenamijenjeni prostori poput ovih nerijetko postajali utočištem široke lepeze umjetnika; što urbanih, što klasičnih. Ili zapravo ovime Crkva ponovno upražnjava svoj autoritet i moć nad pojedincem, zajednicom i kulturom koje, u ovom slučaju, predstavlja tijelo žene? Degradiranjem i redukcijom eksponata na okvire i podloge bez izraza i osobnosti, jasno se odašilje poruka tko upravlja koncima ženske marionete i oblikuje moduse njezine reprezentacije. Etiketiranjem ženskog tijela kao ‘sramotnog’ i karakteriziranjem istoga kao napadačkog momenta na autoritet i integritet Crkve jasno nam se poručuje da su kultura i umjetnost i dalje instrumenti onih koji nam oblikuju svakodnevicu, čak i onima koje nismo svi odabrali.