Zagrebačka grupa Svemir predvođena pjevačicom i gitaristicom Zvonkom Obajdin s novim albumom dokazuje ono staro pravilo da rock bendu treba desetak godina kako bi ušao u stvaralački zenit. Nešto poput vježbe grupnog disanja, kad se pored udisaja i izdisaja usklade i pulsevi
„Strah od dubine“ posjeduje fluidnost kao niti jedan album Svemira do sad i kao kontrapunkt naziva albuma, može se reći da straha tu nema. Svemir je konačno pronašao ključ otvaranja dubine i širine. Pronašao je i svoj zvuk koji iako se ovlaš može kategorizirati kao americana, na korak je od shoegazea, da je kojem slučajem učinjena produkcijska intervencija na Zvonkinom glasu i da je provučen kroz neki hall koji bi je ‘gurnuo’ u sneni eho.
Očitava se to i kroz odlučnost da poniranje u dubinu treba započeti onog trenutka kad počnete slušati album. Šest minuta duga „Da me nema“ gotovo da je najsnažnija, time i ključna pjesma na albumu. Po svakoj logici ju je Svemir trebao čuvati za središnji dio albuma, ili njegov kraj, no ipak odluka da s njom otvori je jedan od najboljih poteza. Prožme već u startu, uspori vam puls i ubaci ritam protoka vremena kako ga mjeri Svemir dok Zvonka egzistencijalističkim stihovima šamara sebe samu, ali dobar dio tih udaraca dopire i do duše slušatelja. U svojoj srži njeni stihovi nisu palamuđenje u prazno radi stilskih okvira. „Da me nema“ jako dobro otvara problem traženja hrabrosti na osobnoj razini, jer hrabrost je jedina spona do smislenog života. Tko je ne može skupiti, odlučio je biti rođen i da ga nema. „Da me nema“ je borba s konformizmom i strahom kao njegovim nusproduktom. No Zvonka ne poziva nikog da se trgne i skupi petlju, već uistinu pjesnički podastire borbu sa strahom koji joj stoji na putu ostvarenja. Kulminaciju te borbe donosi predivan i dugački solo na električnoj gitari u drugom dijelu pjesme kao dokaz one tvrdnje s početka recenzije da bend diše skladno i fluidno, te uzima vrijeme za solo koliko osjeća da je za potrebno za isti, sve do posljednjeg stiha kojeg je Obajdin posudila od Dylanove „A Hard Rain’s a-Gonna Fall“ kao zaključak spram onog neizbježnog od čega se nitko ne može sakriti.
S drugom pjesmom „Kada pređeš Savski most“ intrinzično iskustvo se pretvara u ekstrinzično. Svakog pjesnika njegova sredina istovremeno guši i nadahnjuje. Koliko traži izlaz, toliko osjeća i njen magnetizam. Kod Zvonke je „Kada pređeš Savski most“ upravo pokušaj traženja tog balansa, mitskog mjesta ‘gdje se pune baterije’ za ponovni povratak ‘u grotlo’, to je traženje točke gdje ‘sunce ne prestaje sjati’.
Dok naredna „Ništa“ otvara nostalgični žal, „Plus četrdeset“ kao da zatvara taj diptih u kojem razmišljanje o prošlosti naglo smjenjuje usijana realnost koja (već naslovom) nosi dvosmislenost, jer iako Zvonka pjeva o plus četrdeset u Celzijusima to također može predstavljati usijanje koje donosi pomisao kad život zađe u te godine. Može se reći da je to pjesma s generacijskim ključem. Sljedeći zanimljiv kontrapunkt je „Snova nema“ koja pak otkriva da snova ima, dok naslovna „Strah od dubine“ potvrđuje lajtmotiv albuma, jer je opet (neizgovorena) hrabrost umetnuta između „straha od slobode“ i „puta do slobode“ kroz odličnu halucinogenu sliku o neboderima koji se ruše u nebo, a sve kao posljedica ‘utrošenog vremena bez pravog razloga’,, tj. života življenog bez hrabrosti, a time i izazova.
Dobra je odluka da nakon te pjesme album ubrzava po pitanju ritma, jer na koncu i kriticizam ispraznog konformizma to dozvoljava, prvo u „Whatever You Want“ (jedinoj pjesmi na engleskom jeziku) i potom u „Zadnja djevojka atomskog doba“, sve do posljednje „Žmirećki“ koja je ustvari potraga za unutrašnjim okom, onim koje nas treba voditi instinktivno.
Tematika pjesama albuma „Strah od dubine“ jest teška, ali je znalački izvedena uz sineastičnu glazbu koja na momente i psihodelično dočarava to poniranje. Plus je i što je bend album snimio uživo u studijskim uvjetima tako da i to pridonosi zvučnom ugođaju sedamdesetih, ili americane, ovisno o kutu kojem teži uho slušatelja. Zanimljivo je da je grupa prošlog ljeta pjesme s albuma odsvirala pred publikom na jednom kućnom sessionu, a nešto od toga pušteno je u javnost kao teaser pred izlazak albuma. Jest da tu nema one studijske kvalitete, ali su izvedbe nešto ‘uhvatile u zraku’, pa je pomalo šteta što bar dvije-tri pjesme nisu stavljene kao bonus na albumu. No možda još nije kasno, jer je i na tim snimkama ništa drugo već dobro utrošeno vrijeme i to s pravim razlogom.
Ocjena: 8/10
(Mast Produkcija, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
