Svemirko ‘Skalamerija’ – ima li života nakon emo macho popa?

Osjećaj je da Vuković i ekipa sve više žele skladati i svirati nešto drugo i drugačije, no tom su se porivu barem zasad uspjeli othrvati.

Svemirko ‘Skalamerija’

Marko Vuković sa svojim je prvotno alter-egom, a potom i emo macho pop bendom nazvanim Svemirko savršeno opipao puls ne samo jedne, nego čitavog niza generacija ovdašnje publike kojima je zajedničko trajno oduševljenje osamdesetima. U fanovsku bazu Svemirka tako su ‘regrutirani’ svi oni koji će radije po tko zna koji puta otići pogledati koncert anonimnog benda koji svira obrade ex-Yu pop i rock veličina nego provjeriti neko novo ime čija glazba je, ako već ne u današnjici, onda barem ukorijenjena u zvukovima nastalim u aktualnom tisućljeću.

Svemirko je, predstavljajući (neznatno) moderniziranu, najčešće sjetniju verziju Olivera Mandića, Denis & Denis, U škripcu, ranog Valentina, Zane, Neki to vole vruće i njihovih bjelosvjetskih, većinom synth-pop nastrojenih prethodnika poput ABC, Spandau Ballet i Level 42, u vrlo kratkom roku postao koncertna atrakcija koja će s lakoćom nakrcati dvorane i klubove diljem bivše nam države, što se, naravno ako virus dozvoli, neće promijeniti ni nakon izlaska „Skalamerije“, albuma koji u odnosu na svoja dva prethodnika ipak djeluje kao blago razočaranje.

Na njegovih devet pjesama povremeno ćete naići na pokušaje širenja utjecaja, primjetna je i nešto veća doza ekscentričnosti, no u cjelini bitnih razlika i noviteta naspram „Vanilije“ i „Tunguzije“ baš i nema. Problem, međutim, leži u činjenici da ne nalazimo dovoljno pjesama koje bi se mogle mjeriti s „Meni se ne svira“, „Ženom od vanilije“, „Dizajnericom Laurom“, „Mirisom grada“ i drugim Svemirkovim uspješnicama starijeg datuma. U tom rangu su tek „Dok ja spavam“ koja djeluje poput izgubljene stvari Olivera Mandića iz vremena ploča „Zbog tebe bih tucao kamen“ i „Dođe mi da vrisnem tvoje ime“, Talking Headsima inspirirana „Tanekoko“ te „Još sam pri aparatu“.

Početna „Uvod u skalamerizam“ starta gotovo pa prog rokerski, ali i završava prije nego što je dobila priliku pretvoriti se u nešto glazbeno kompleksnije, a bilo bi zanimljivo čuti i kako bi zvučali funkoidni „Južni trans“ i najopičenija skladba ovdje „Lako je voljeti“ da su ih izvukli iz dosadašnjih, za Svemirko tipičnih aranžmana i usmjerili prema, primjerice, Teardrop Explodesima ili Stranglersima iz prve polovice osamdesetih. Dio materijala (“Rijeka suza stati neće“, „Nikad više ništa“) povremeno podsjeti i na Bregovićeve pokušaje da modernizira Bijelo Dugme i približi ga novovalnom i postnovovalnom ‘zeitgeistu’, što donekle objašnjava zbog čega je riječ o dvije najslabije pjesme na „Skalameriji“.

Slušajući ovaj album, imao sam osjećaj da Vuković i ekipa sve više žele skladati i svirati nešto drugo i drugačije, no tom su se porivu barem zasad uspjeli othrvati. Usprkos tome, čini mi se da su prvi korak prema ostavljanju emo macho popa iza sebe ipak napravili.

Ocjena: 6/10

(Više manje zauvijek, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X