Ekletično glazbeno iskustvo pružio je u subotu beogradski bend Svi na pod u Malom pogonu zagrebačke Tvornice kulture.
Uvijek ima nešto posebno u tome kad beogradski bend dođe po prvi put u Zagreb, i suprotno. Uostalom i glavni akcelerator Novog vala koji je glazbeno zauvijek obilježio ove prostore bio je posljedica upravo te vrste razmjene bendova i publike između ta dva najveća grada ovih prostora, ako ne i glavna transcendentni nevidljivi začin koji ga je uzrokovao.
Prvi koncert beogradskog sastava Svi na pod koji se u subotu održao u Malom pogonu Tvornice kulture sklopu manifestacije Dani srpske kulture privukao je nešto manje od stotinu posjetitelja, no klupska atmosfera koju je zakuhao ovaj šesteročlani sastav bila odlična. Stilski gledano Svi na pod je šaroliko iskustvo prošarano trip hopom, reggaeom, punkom i plesnom elektronikom. Prva među „jednakima“ je Bojana Vunturisević, građom sićušna, no komunikativna i vokalno iznimno uvjerljiva pjevačica s jakom pozitivnom pokretačkom energijom koja bi se mogla okarakterizirati toliko snažnom da tijekom izvođenja pjesama pada u trans koji jednako tako prenosi na publiku.
Žalila se na tremu već na početku koncerta, ali i nekoliko puta naglasila koliko joj je drago što bend nastupa u Zagrebu, a to se i vidjelo. Možda to i nije toliko bila trema, koliko uzbuđenje zbog gostovanja. Bend je „grizao“, a pjesme s albuma jednostavno nazvanog „Prvi!“ su se nizale, dok je Bojana uspješno nagovorila prisutne da prijeđu nevidljivu barijeru od nekoliko metara, kakva se obično stvori kad su u pitanju novi izvođači. Svi na pod je naravno zagrebačkoj publici novost, no riječ je o punokrvnom bendu koji djeluje već četiri godine i koji je u matičnoj zemlji prije dvije godine proglašen najboljim.
Iako stilski šaren, prepoznatljivi zvuk grupe je postojan, a publika je odlično prihvatila pjesme poput „Bugi Vugi“, „Iza nas“, Afrikanac iz Beograda“… No posebno je dobro bila pogođen štih pjesmom „Zlato“ koje potpisuju zagrebačke Vještice. Bojana je već najavom pjesme dala do znanja kako izuzetno cijeni taj zagrebački bend i dodala kako nisu zvali Srđana Sachera da im se pridruži jer ne znaju njegov broj telefona i dodala: „Ako ga netko zna, neka ga pozdravi“. I tim činom je podebljana ona tvrdnja s početka kako je u kulturnom smislu Beograd filter Zagrebu kao što je i Zagreb filter Beogradu. Teško da bi obrada „Zlata“ posjedovala tu težinu i poštovanje da ju je kojim slučajem obradila bilo koja domaća grupa. Kao što je npr. važna činjenica da Goribor u Hrvatskoj uživa status koji je izostao na domaćem terenu.
Svi na pod nisu nikoga doslovce bacili na pod, ali nakon koncerta osjećaj je bio kao da jesu i ako je sedamdesetak okupljenih bilo mješovito društvo znatiželjnika i malobrojnih fanova, nije isključeno kako će oni biti misionari u prepričavanju pozitivnog iskustva s koncerta, pa da bar idući put Mali pogon bude krcat, jer Svi na pod to zaslužuje, a nezadovoljstvo je nešto čega nema na njihovom nastupu, dokle god Bojana i društvo sviraju kao da sutra ne postoji.