Michael Gira i Swans autori su s razlogom najhvaljenijeg albuma izdanog ove godine. Grandiozan je to album u trajanju od puna dva sata, pjesama natapoljenih katarzičnim, ekstatičnim i hipnotičkim zvukom koje vas nakon cijelokupnog preslušavanja ostavljaju s osjećajem kao da su vas ta dva sata tukli šakom u želudac i drago vam je zbog toga.
Soundtrack je to noćnih mora iz kojih kao da se ne želimo probuditi, slično onim trenucima u filmovima strave i užasa kada junak zna da ga iza određenih vrata čeka nešto zlo, ali ne može ih ne otvoriti. Naslovnicu albuma „krasi“ naslikano lice prestravljenog i uplakanog djeteta, što mu i priliči, jer riječ je o albumu koji jede malu djecu, a odrasle pretvara u malu djecu. I onda ih jede.
Pjesma „Just a Little Boy“ nosi posvetu Chesteru Burnettu, poznatijem kao Howlin’ Wolf, ali zvukom više podsjeća na poremećeni delta blues sa „The Firstborn Is Dead“ Nicka Cavea podignut na još mračniju razinu, nego na Wolfovu plesnu varijantu. „I need love“, pjeva Gira, a kao odgovor dobiva samo jeziv smijeh iz bunara prepunog demona. „Bring The Sun“/“Toussaint L’Ouverture“ sama traje 34 minute i zauzima centralno mjesto na albumu. Dubinu nelagode u kojoj utapa slušatelja teško je opisati nekome tko je nije čuo. Psihodelija je slaba riječ, dame i gospodo. Ovo je psihopatologija.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=vfmi0v5vIGo[/youtube]
U „She Loves Us“ susreću se sakralno i profano; dok prateći vokali ponavljaju aleluje, Gira opsjednuto reži i psuje: “Fuck! Fuck! Fuck!“ Gira je nedavno sebe opisao kao „zabavljača“, što podsjeća na Dylanovo davno odbacivanje titule „proroka generacije“ riječima: „I’m just a song and dance man.“ No, na Dylanove se pjesme doista može plesati.
Na „To Be Kind“ Gira je zabavljač jednako koliko je, primjerice, John Wayne Gacy bio klaun.
„To Be Kind“ jednako je „zabavan“ album, koliko je „Antikrist“ Larsa Von Triera bio „zabavan“ film.
Swans će nastupiti 14. listopada u pogonu Jedinstvo. Svjedočite kako glazba može utjerati strah u kosti!
Ocjena: 9/10
(Young God / Mute, 2014.)