Najavljivan kao jedan od najiščekivanijih generacijskih filmskih nastavaka, ‘T2’ potpuno je propao na američkom box officeu. Spasila ga je Evropa, jer je ‘T2’ stopostotna evropska priča koz koju je Danny Boyle još jednom dokumentaristički vješto protkao detalje moderne dekadencije i digitalnog beznađa gdje više nema mjesta za stare junkie i štemere. A kakva je nova zvučna slika jednog od najpoznatijih soundtracka, koji je uz Tarantinov ‘Pulp Fiction’ u devedesetima bio neizostavni CD za svaki rokerski tulum?
Ako se izuzmu, Boyleovom srcu prirasli, domaći edinburški reperi Young Fathers, koji su zastupljeni s čak tri pjesme, zatim stilske kolege iz Irske The Rubberbandits, te londonski mladi bendovi Wolf Alice i Fat White Family, ne može se oteti dojmu da ostatak „T2“ soundtracka nostalgični trip složen po ziheraškom principu formatiranih radija. Što je samo dokaz da je taj ‘formatirani izum’ poharao svijet (jednako kao i Hrvatsku) i dao pošten doprinos otupljivanju oštrice i značaja kakav je glazba imala prije dvadeset godina.
Prodigyjev remiks Bowiejeve i Popove „Lust For Life“ pored nabrijanijeg distorzičnog ruha originalne snimke ne donosi ništa spektakularno, već je više dokaz jalovosti bilo kakvog prčkanja po jednoj od himni rocka kojoj se odavno nema što dodati ili oduzeti. „Slow Slippy“ Underworlda sa svoja dva akord koji su obilježili cijelo jedno desetljeće ekspanzije elektroničkog zvuka samo je nostalgični otklon od moćnog originala „Born Slippy“, dok Blondie „Dreaming“, Frankie Goes To Hollwood „Relax“, Queen „Radio Ga Ga“ i Clash „(White Man) in Hammersmith Palais“ sidre „T2“ soundtrack u zimzelenu luku romansirano-uljepšanog pogleda unatrag u uzbudljive dane mladosti.
U neku ruku je to porazni epitaf za generaciju koja je otišla iz fokusa, ali zbog šarene slike prošlosti koja joj se pred očima vrti u loopu, to još ne shvaća. Ne treba gubiti iz vida da je Danny Boyle prvenstveno čovjek iz svijeta filma. Njegova poetika i oko za detalje u „T2“ su briljantni, ali uvijek ostaje otvoreno pitanje koliko soundtrack, kojeg također potpisuje, može stajati samostalno, a da ne bude blijeda kopija prethodnika koji je u međuvremenu zavrijedio kultni status.
Film odlično pokazuje taj raspad starih društvenih i glazbenih matrica, time i propast glazbe kao faktora sadašnjice. Možda najuočljivije u scenama kad mladić u autumobilu sluša jedan Frankie Goes To Hollwood, koji je u osamdesetima bio značajan dvije sezone, ili pak slika edinburške diskoteke gdje najveći delirij vlada kad DJ pušta „Radio Ga Ga“ Queena. Poznat nam je taj ‘groundhog day’ moment osamdesetih koji traje i traje bez da mu se nazire trag, jer to je sve samo dokumentaristički prikaz kolaterale formatiranih radijskih strategija. Stoga je donekle i razumljivo da je Boyle u svojoj priči bio uskraćen za nove i uzbudljive elemente stapanja zvuka i slike, već je pribjegao resetiranju i ponovnom oblikovanju svojih starih obrazaca iz „Trainspottinga“.
Možda nije ni mogao naći drugi način, jer je u jednoj jedinoj sekvenci dao komentar glazbene sadašnjosti kroz usta svojih likova. „Koji je ovo kurac?“ pita 46-godišnji Renton (Ewan McGregor) Simona ‘Sick Boya’ (Jonny Lee Miler) kometirajući bizarni glazbeni spot na TV-u, pokušavajući shvatiti što se u međuvremenu protoka 20 godina dogodilo, jer novo niti razumije, a kamo li da u tome uživa. Poetika filma dakle nosi opravdanje za glazbenu podlogu, ali nju konzumirati kao samostalnu kompilaciju ima smisla poput čekanja noviteta na formatiranom radiju, uz veliku mogućnost da pola od ponuđenog sa „T2“ soundtracka već konzumirate godinama iznova i iznova u tom eteru.
Isplati se eventualno zbog spomenutih Young Fathers, The Rubberbandits, Wolf Alice, Fat White Family, te High Contrast, ali ni to nekako nije dovoljno.
Ocjena: 6/10
(Sony / Menart, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
